~ Podsjećanje s razlogom! ~
Ime mu je bilo Senad i po njegovom kazivanju, u Ameriku je stigao iz jednog od sarajevskih predgrađa, ne skrivajući namjeru i potrebu za što skorijim odlaskom.
-Ja im je vala graditi neću, nema šanse ba, nek im je gradi onaj ko je i otkrio!
Glas mu je treperio promuklo, a oči su mu prijetile iskočiti iz svojih duplji od teško prikrivenog sarkazma.
Upoznala sam ga na jezerskom molu jednog kasnog, novembarskog popodneva, gdje sam, sve do prvih snjegova odlazila opijena ljepotom Velikog Jezera. Uz bezbroj galebova i malih brodica, mjesto me podsjećalo na naše primorje. Imala sam već i svoju klupu u zavjetrini, nedaleko od mjesta gdje su se okupljali ribolovci. Na žalost, tog je dana moja klupa bila već zauzeta. Izrazito krupan čovjek sjedio je na njoj, naizgled potpuno nezainteresiran za sve oko sebe. Pogledom uperenim u nemirne, jezerske talase, kao da je bio u nekom, od sadašnjosti odvojenom svijetu. Kraj nogu mu je ležao pohaban ruksak, pakovanje Budweiser-a i dvije kutije “Camel-a”, a na ruksaku bjela pahulja sa natpisom “Sarajevska zima”! Pogledom na gomilicu opušaka ispod klupe, kao i dvije prazne konzerve od piva, predpostavih kako neznanac tu sjedi već duže vijeme, sluteći kako bi se njegov boravak mogao ko zna koliko oduljiti.
”Ovo je sigurno neki turista kojeg je put ko zna kako i do Bosne doveo!” – ote mi se misao u prvobitnoj namjeri da jednostavno produžim mimo njega, ali se ipak, sobom začuđena, predomislih, sjedajući na drugi kraj klupe. Izgledalo je kao da čovjek uopšte ne primjećuje moje prisustvo. Ko zna, mozda je tako i bolje, moje poznavanje engleskog i nije baš za pohvalu?!
- Would you like one beer? – prenu me hrapav glas sa strane praćen praskavim zvukom otvaranja piva i prepoznatljivim akcentom u govoru.
- Ne hvala, rano je – odvratih na našem jeziku, potiskujući nagon za smjehom u sebi. Bože, malenog li svijeta!
Trebalo je vidjeti njegov izraz lica u tom momentu, ali se ni on nije dao zbuniti. Licem mu se razlio osmjeh uz pitanje - A želite li možda jedno vivo?
- Vivo! Šta je to?
- Čuj pitanja? Pa Vivo je logičan naziv za ovo piće - reče, pokazujući na konzervu Budweiser-a u svojoj ruci. - Sva dobra pića počinju sa slovom “V”. Vinjak, votka, vlahov, vino...
Nasmijala sam se na to, iznenađeno se sjetivši odakle mu svi ti nazivi.
- Hej, zar to nije je od Džamonjne "Kuće izlazećeg sunca “?!
- Nuto tebe, zar i ti čitas Džamonju, onog vagabunda!
- Što se čudis... sve je moguće?
I tako je počelo. Prvo mi je u stilu “a ovo sam čuo od jarana…” ukratko ispričao svoju verziju čarsijske priče o Dači piscu i boemu, sarajevskom buntovniku i vječitom putniku, priču beskonačno dopunjavanu, koja ga i kao takva, ispirana kroz bezbroj usta, ipak nije ometala pri uživanju u tekstovima, okrutno realnim i sjetnim, kako ih samo život ispisati može.
Nastavio je pričom o sebi.
- Šta da ti kažem… ime mi već znaš a i odakle sam. Sve ostalo bi se moglo uzeti kao još jedna tirada iz kamare sličnih sa zadahom na lošu patetiku! Zar ih je malo sjebanih što od života, što od onih koji bi da ga prekrajaju kad im se digne… mater li im hajvansku... - procjedi, progutavši upola psovku zajedno sa dimom od cigarete.
U izmaglici koja se lijeno dizala sa površine jezera, nastavio je trgati fragmente iz sjećanja. Pri tome, kroz isprekidane rečenice, sklapao je slike prozivljenog u mozaik jednog od mnogih, iz kolosjeka izbačenih života. Izgubljena generacija!
Jedinac sin, već je u svojoj sedmoj godini dobio prvu medalju; ključ od roditeljskog stana na tankoj, plavoj vrpci oko vrata. Najčešće prepušten samo sebi, prerano se usudio zakoračiti u svijet odraslih, tamo gdje riječ kao argument nikada nije bila odlučujuća. Produkt ulice!
Rijetko ga je iko znao pod pravim imenom. Zvali su ga Faca, a on, onako visok i krupan sa svojim uočljivim šaketinama, uspio je brzo izboriti mjesto za sebe. I mada je, kako to već priliči, uglavnom bio čovjek od riječi, svojim je drzanjem prije ulivao strah no poštovanje. Od svega je najviše mrzio laž i šuplju priču. Sa onima koji nisu bili za ljudski razgovor, završavao bi kratko, štocem u glavu kao utemeljivačem razuma! Mnogima je djelovao kao sirovina, ali je njemu to i te kako odgovaralo. Ta nije baš svako morao znati za njegovo oduševljenje Hemingway-em, Marques-om i Grass-om, kao i to da Selimovica, Dizdara i Andrica prosto guta, dok mu dušu u potaji, (al’ haj budi faca pa kome to priznaj?) razgaljuju pjesme Pimpeka, Šobica i Štulica. Zabranjeno Pušenje je obožavao, al' samo do '92. godine.
- Nele je isp’o šupak… jedan od mnogih što dres promjeniše sad pa sad. – reče prezrivo, odpljunuvši u vodu.
- Kako god, ne krijem, ja ti i dalje žalim za onim vremenima, moram čovječe! To su bili dani kad sam, uprkos svemu, znao ko sam, šta sam... gdje sam. A nuto me sad? U ovom, suludom nevremenu ostadoh skoro bez svega, pa i sebe samog! Znaš... mene i moju raju je bolio čuna koji je hajvan bio na vlasti. Pa mi smo ti čovječe tad furali anarhiju, kontaš? Za nas su Neletove pjesme bile više no samo životne priče, ama svaka baš. Neko će reći... priče marginalaca, jalijaša, al' istinite jaro moj i žestoke vopra. I sad smo ti mi, lafo krivi za sve?! Naslutili smo zlo kažu, granice koje prolaze kroz stanove! Jeb'le ih te njihove granice. Iscrtali su ih dojučerašnji crveni sa postavom svih mogućih boja. Šupcima se nije bilo tesko prilagoditi i preokrenu kaput! Uhhh!
Vilica mu se grčevito zatezala, a žila na vratu je odjednom nabreknula od nabujale krvi.
Pokušao je tumbavim prstima otvoriti sebi još jedno pivo, da bi u svojoj naglosti i žestini dozu posve zgnječio. Prsnulo je pjenušavo na sve strane pa i po meni.
- Oprosti, molim te. – promucao je tiho, nastojeći praznom kutijom Camel-a otkloniti kapljice piva sa moje jakne. Radio je to nespretno, ustručavajući se i sa primjetnim stidom. Fascinirajuća je bila njegova moć transformacije. U jednom momentu prostak svoje vrste, već bi se u narednom trenutku pretvarao u ovaplođenje kavalira!
Rekoh li već... bio je sve samo ne običan!
- Sjecaš li se Kineza i Mahira iz Džamonjine priče? - nastavio je.
- Još pitaš, sjećam se dobro.
- Eeee... znaš, imao sam i ja svog Mahira. Domino efekt je to bio! Mala čarka i povrijeđeni ego jednog papka, doveli su te ‘91. godine do tuče u diskoteci u kojoj sam i ja bio umješan. Ama... jaran mi je bio u frci, napadnut on i cura mu. Ma nije to mala stvar! Jeb’ga, dogodilo se najgore, belaj. Frajer je poteg’o utoku na nas. Priletio sam mu, pohrvali smo se i to i bi! Opalilo mu je u stomak! Do bolnice je iskrvario, a zatim... istraga, samoodbrana... oslobođen sam i znaš šta? Ne kajem se ni mrve, sam je kriv. Moglo je i mene strefit’. Al' eto... nije.
Zašutio je na trenutak odsutno.
- Nastavi, slušam te.
- Ma čemu... jer, popušili smo ti mi i to dobro.Teško samo onima kojih više nema... ma racku im je teže, bar ne gledaju dubinu sveopšteg besmisla, jer… prevarili su nas, gadno i prljavo… sve odreda... i mrtve i žive. Da se razumijemo… čitav sam rat proveo u rovovima i na položajima. Nema te vukojebine u koju nisam stig’o sa svojom jedinicom. Odradio sam svoje krvavo, tijelom svojim, srcem i dušom. Ehhh sad… pitaš me jel' me bilo strah na liniji? Jašta, ne sumnjaj! I hrabrost ima svoje naličje, ludost se zove. A tek strah od straha i stid da ga drugi ne primjete. Al' eto, izguralo se koješta pa i to. Deyton, primirje...! Hajmo opet iznova! Al’ jok! Nisam stigo ni rovovsko blato sa sebe saprati, kad ono, pristigli mi drotovi na vrata! Kažu... hapse me! Mati se, huda, gotovo onesvjestila, načekala me se, veli, a kada ono... već me vode od nje. I to zašto?! Optužba glasi - ubistvo pripadnika Armije BIH! Jebem li te pravdo sa tvojim tasovima! Otac nastradalog u pucnjavi ’91.g , inače funkcioner u vladajućoj stranci, sjetio se et’, kako je došlo vrijeme za naknadnu naplatu mog grijeha.
I bila bi to cijena, al' kakva? Najmanje petn'es' godina u rešetkama. Helem nejse… postupak revidiran, branim se sa slobode, optužba k'o kamen, njegovi advokati skupi, vlast, moć... al' ne sa mnom bagro, već... grana majka. Spuc'o sam prijeko, a nisam se ni sa starcima oprostio. Pitam se često, hoću li ih ikada više žive zateći?
I dok mu riječi naviru kao u stampedu, gazeći jedna drugu u brzini, slušam bez daha, zakovana za njegove oči i odraz jezerske dubine u njima. Najednom, glas mu se mijenja, lagana nota tuge i rezigniranost prerasta u mješavinu ironije i ljutnje. Opet je onaj stari.
- Mah…imaš i pravo, koja korist od huje? Trebalo je imat’ muda pa reći na vrijeme, u pravo uho… na pravom mjestu? Znaš… nisam ja tol’ko kivan na čete i havajce, njima nikad nisam ni vjerov’o nit’ im’o sa tom mrakom više od pogleda preko nišana, al’ mi zlo dođe, oca mi, kad pomislim na ove naše…! Njima se vjerovalo… ginulo se ko stoka… kontaš?
- Kontam - klimnuh glavom.
- Jah… i evo me gdje sam sada, tu gdje nikada nisam želio biti, gdje u stvari i ne živim vopra već samo vegetiram k'o jedan od bezbroj cinika čija patetika goni na povraćanje u poređenju sa veličinom sveopšteg bola. A zašto? Zato što se fukara dočepala vlasti a autoritet otiš'o do vraga posrnuvši pred moćnima. Što rek’o jedan moj jaran - kriminalci se otkupiše herojskim djelima a heroji popadaše u kriminalnim akcijama. Aferim nam bilo! I što je najgore, takvi bi nam opet sudbine krojili. Ejvala... moju neće... nema šanse. Otkad za sebe znam, pozdravljao sam se uz vozdra i dobar dan, tako su me godinama učili i vjerovao sam u to. Tako otac i mati, a bome i moj rahmetli đedo na svoj način. Ta ti je dobra duša vazda znala kad i kome koji pozdrav nazvati treba, ne odričući se svog sellama nikad. A ja bi’ treb’o sad dopustiti da me u ovim godinama prevaspitavaju dojučerašnje komunjare i to oni koji su od prošlog sistema najviše profitirali. Vjernici devedesetdvojke koji se okreću kako vjetar puše! Hej ba… pa ta bi stoka meni čak i ovdje i to nakon svega određivala šta ću jesti a šta piti, kako ću se oblačiti i koje ću novine čitati, s kim ću ljubav voditi i s kim se kad i na koji način pozdravljati. Mater li im njihovu mediokritetsku…! Jok vala meni, dok mi je još ovo malo soli u glavi. U mom su tijelu geleri i meci ostavili rupa, murija mi je još davno želježnom šipkom kičmu prebila, oduzeli su mi šupci ideale i urušili svijet, al' im dušu nedam, jok. Uinat njima odlučih postati svoje sopstveno porijeklo… pa kom je pravo, nek’ je, a kome ne paše…sikter!
Ispio je u naglom zamahu ostatak piva iz konzerve, a zatim je, zgnječenu u svojoj šaci, snažnim zamahom zavitlao u jezero.
- Znaš… ponekad bih vrisk’o do neba… sve iz sebe izrik’o, al’ neda mi se. I tako... dođem ovdje… nebo mi daleko, voda mi bliža, pa bljujem u nju riječi… k’o biće mi lakše... nestaće ovi ožiljci iz mene, mozda… odnijeće ih voda sobom. Hoće li?
- Ne znam, a i kasno je – progovorih ustajući sa klupe, utrnulih udova.
- U pravu si, zanijelo me opet, ne zamjeri... vrijeme je ići - reče uzimajući ruksak sa zemlje, te ga na moje čuđenje pomirisa.
- Jos miriše na Sarajevsku zimu … vjeruj mi – ubjeđivao me je nabacujući ostatak dalekog vremena na leđa – na onu, prvu... znaš… nakon Olimpijade.
- Haj’ kad ti kažeš, biće da je tako – odvratih mu spremna na odlazak, sjećajući se Vučka uz studeni osmjeh.
Razišli smo se uz njegovo - Vozdra… vidimo se… čuvaj se - a pri tome me nije ni za ime upitao! Ko zna, možda mu je toga dana bilo potrebno samo jedno, bezimeno uho? – pomislih otirući s nosa prve pahulje snijega. I zaista, zamirisalo je na zimu.
N. S - "Priče iz prve ruke"
Istočna obala, Novembar / ’02
