Izmedju redova

---------------------------------------

18.05.2014.

Ko zna zašto je to dobro?

Pri kraju pete decenije posuđenog mi vremena, zatičem sebe pred kamarom svega odživljenog, a nije šala, jer, kao i kod mnogih iz moje generacije, sabralo se tu koješta, pogubilo mnogo što-šta, sagradilo... nadgradilo i odgradilo, s razlogom, bit će... ko zna?! I dobilo se... ihaahaaa, više no što pleća i duša preko ćuprije ponijeti mogu, a bome se, s halalom i podijelilo, dobra i uzdarja, što stečenog, a što onog, iz bešike, sačuvanog.
Ušuškana u svom, malom svijetu, samoj sebi u bradu zborim... dobro je, hvala Moćnom ... dobro je... sve dok gore nije. Valjda će me čuti, ma kako god se On zvao i ma nad kojim tlom, nebom i rijekom bdio il' ne bio!

Elem... evo me gdje sjedim i sijedim, zanijemila na spoznaju o razmjerama ovovremenskih, ne uvijek prirodnih katastrofa i pojava, anamonih, umu neobjašnivih. Postiđena i prestrašena pri suočavanju sa sopstvenom nemoći, tek na tren, nalazim utjehu, fatalistički se pozivajući na predodređenje. 

- U životu se sve događa s razlogom i ko zna zašto je to dobro?!

Za nauk, definitivno, a bome, možda se potaknu i davno, zakržljali, misaoni procesi... i pokrenu neke, nove bujice i stihije?!

Imali išta stvorenog i sagrađenog a da je ostalo postojano i nerazrušeno?
Ljudstvo... možda! Ako je i to samo, dobro je.

 

n.s

28.08.2011.

Sentimentalno putovanje

Postoje momenti koji se ne daju opisati odmah nakon proživljavanja i kojima je potreban vremenski filter od nekoliko dana ili sedmica, a ponekad i godina. Postoje i oni momenti koje je moguće riječima dočarati jedino u sklopu nekih drugih i za nas život tek naizgled, nebitnih događaja, dok opet, postoje trenuci i lica koja neuspješno nastojimo zauvijek prekriti prašinom zaborava.
Jer, postoji vrijeme koje vrijedi podijeliti sa ljudima, ali postoji i oni, koji takvog dijeljenja vrijedni nisu.
Mnogi od nas provedu život čekajući nestrpljivo na nešto ili na nekoga, nesigurni u svojoj imaginaciji na koga ili na šta to čekaju, dok drugi opet, upisuju sebe u grupu zadovoljnih duša i samom spoznajom da je dan kada će se isčekivano pojaviti ili dogoditi u suštini nebitan u odnosu na vjerovanje u postojanje toga na što se čeka. Iščekivano nije daleko, vjeruju manje nesretni, ono je tu, negdje…
Postoji to... posebno nešto, znaju strpljenjem obdareni, ubjeđeni u opstojanje povjerenja i nade, razumjevanja, tolerancije, kompromisa i svega drugog što uglavnom daje smisao životu dostojnog čovjeka.


21.11.2010.

Ožiljci na vodi


 
~ Podsjećanje s razlogom! ~

Ime mu je bilo Senad i po njegovom kazivanju, u Ameriku je stigao iz jednog od sarajevskih predgrađa, ne skrivajući namjeru i potrebu za što skorijim odlaskom.

-Ja im je vala graditi neću, nema šanse ba, nek im je gradi onaj ko je i otkrio!

Glas mu je treperio promuklo, a oči su mu prijetile iskočiti iz svojih duplji od teško prikrivenog sarkazma.

Upoznala sam ga na jezerskom molu jednog kasnog, novembarskog popodneva, gdje sam, sve do prvih snjegova odlazila opijena ljepotom Velikog Jezera. Uz bezbroj galebova i malih brodica, mjesto me podsjećalo na naše primorje. Imala sam već i svoju klupu u zavjetrini, nedaleko od mjesta gdje su se okupljali ribari. Na žalost, tog je dana moja klupa bila već zauzeta. Izrazito krupan čovjek sjedio je na njoj, naizgled potpuno nezainteresiran za sve oko sebe. Pogledom uperenim u nemirne, jezerske talase, kao da je bio u nekom, od sadašnjosti odvojenom svijetu. Kraj nogu mu je ležao pohaban ruksak, pakovanje Budweiser-a i dvije kutije “Camel-a”, a na ruksaku bjela pahulja sa natpisom “Sarajevska zima”! Pogledom na gomilicu opušaka ispod klupe, kao i dvije prazne konzerve od piva, predpostavih kako neznanac tu sjedi već duže vijeme, sluteći kako bi se njegov boravak mogao ko zna koliko oduljiti.

”Ovo je sigurno neki turista kojeg je put ko zna kako i do Bosne doveo!” – ote mi se misao u prvobitnoj namjeri da jednostavno produžim mimo njega, ali se ipak, sobom začuđena, predomislih, sjedajući na drugi kraj klupe. Izgledalo je kao da čovjek uopšte ne primjećuje moje prisustvo. Ko zna, mozda je tako i bolje, moje poznavanje engleskog i nije baš za pohvalu?!

- Would you like one beer? – prenu me hrapav glas sa strane praćen praskavim zvukom otvaranja piva i prepoznatljivim akcentom u govoru.
- Ne hvala, rano je – odvratih na našem jeziku, potiskujući nagon za smjehom u sebi. Bože, malenog li svijeta!
Trebalo je vidjeti njegov izraz lica u tom momentu, ali se ni on nije dao zbuniti. Licem mu se razlio osmjeh uz pitanje - A želite li možda jedno vivo?
- Vivo! Šta je to?
- Čuj pitanja? Pa Vivo je logičan naziv za ovo piće - reče, pokazujući na konzervu Budweiser-a u svojoj ruci. - Sva dobra pića počinju sa slovom “V”. Vinjak, votka, vlahov, vino...

Nasmijala sam se na to, iznenađeno se sjetivši odakle mu svi ti nazivi.

-Hej, zar to nije je od Džamonjne "Kuće izlazećeg sunca “?!
-Nuto tebe, zar i ti čitas Džamonju, onog vagabunda!

-Što se čudis... sve je moguće?

I tako je počelo. Prvo mi je u stilu “a ovo sam čuo od jarana…” ukratko ispričao svoju verziju čarsijske priče o Dači piscu i boemu, sarajevskom buntovniku i vječitom putniku, priču beskonačno dopunjavanu, koja ga i kao takva, ispirana kroz bezbroj usta, ipak nije ometala pri uživanju u tekstovima, okrutno realnim i sjetnim, kako ih samo život ispisati može.
Nastavio je pričom o sebi.

-Šta da ti kažem… ime mi već znaš a i odakle sam. Sve ostalo bi se moglo uzeti kao još jedna tirada iz kamare sličnih sa zadahom na lošu patetiku! Zar ih je malo sjebanih što od života, što od onih koji bi da ga prekrajaju kad im se digne… mater li im hajvansku... - procjedi, progutavši upola psovku zajedno sa dimom od cigarete.

U izmaglici koja se lijeno dizala sa površine jezera, nastavio je trgati fragmente iz sjećanja. Pri tome, kroz isprekidane rečenice, sklapao je slike prozivljenog u mozaik jednog od mnogih, iz kolosjeka izbačenih života. Izgubljena generacija!
Jedinac sin, već je u svojoj sedmoj godini dobio prvu medalju; ključ od roditeljskog stana na tankoj, plavoj vrpci oko vrata. Najčešće prepušten samo sebi, prerano se usudio zakoračiti u svijet odraslih, tamo gdje riječ kao argument nikada nije bila odlučujuća. Produkt ulice!
Rijetko ga je iko znao pod pravim imenom. Zvali su ga Faca, a on, onako visok i krupan sa svojim uočljivim šaketinama, uspio je brzo izboriti mjesto za sebe. I mada je, kako to već priliči, uglavnom bio čovjek od riječi, svojim je drzanjem prije ulivao strah no poštovanje. Od svega je najviše mrzio laž i šuplju priču. Sa onima koji nisu bili za ljudski razgovor, završavao bi kratko, štocem u glavu kao utemeljivačem razuma! Mnogima je djelovao kao sirovina, ali je njemu to i te kako odgovaralo. Ta nije baš svako morao znati za njegovo oduševljenje Hemingway-em, Marques-om i Grass-om, kao i to da Selimovica, Dizdara i Andrica prosto guta, dok mu dušu u potaji, (al’ haj budi faca pa kome to priznaj?) razgaljuju pjesme Pimpeka, Šobica i Štulica. Zabranjeno Pušenje je obozavao, al' samo do '92. godine.

- Nele je isp’o šupak, oca mi… jedan od mnogih što dres promjeniše sad pa sad. – reče prezrivo, odpljunuvši u vodu.
- Kako god, ne krijem, ja ti i dalje žalim za onim vremenima, moram čovječe! To su bili dani kad sam, uprkos svemu, znao ko sam, šta sam... gdje sam. A nuto me sad! U ovom, suludom nevremenu ostadoh skoro bez svega, pa i sebe samog! Znaš... mene i moju raju je bolio čuna koji je hajvan bio na vlasti. Pa mi smo ti čovječe tad furali anarhiju, kontaš? Za nas su Neletove pjesme bile više no samo životne priče, ama svaka baš. Neko će reći... priče marginalaca, jalijaša, al' istinite jaro moj i žestoke vopra. I sad smo ti mi, lafo krivi za sve?! Naslutili smo zlo kažu, granice koje prolaze kroz stanove! Jeb'le ih te njihove granice. Iscrtali su ih dojučerašnji crveni sa postavom svih mogućih boja. Šupcima se nije bilo tesko prilagoditi i preokrenu kaput! Uhhh!

Vilica mu se grčevito zatezala, a žila na vratu je nabrekla od nabujale krvi.
Pokušao je tumbavim prstima otvoriti sebi još jedno pivo, da bi u svojoj naglosti i žestini posve zgnječio limenku. Prsnulo je pjenušavo na sve strane.
-Ne zamjeri, molim te… promucao je tiho, nastojeći  praznom kutijom Camel-a otkloniti kapljice piva sa moje jakne. Radio je to nespretno, ustručavajući se i sa primjetnim stidom. Fascinirajuća je bila njegova moć transformacije. U jednom momentu prostak svoje vrste, već bi se u narednom trenutku pretvarao u kavalira stare škole!
Rekoh li već... bio je sve samo ne običan!

-Sjecaš li se Kineza i Mahira iz Džamonjine priče? - nastavio je.

-Još pitaš, sjećam se dobro.

-Eeee... znaš, imao sam i ja svog Mahira. Domino efekt je to bio! Mala čarka i povrijeđeni ego jednog papka, doveli su te ‘91. godine do tuče u diskoteci u kojoj sam i ja bio umješan. Ama... jaran mi je bio u frci, napadnut on i cura mu. Ma nije to mala stvar! Jeb’ga, dogodilo se najgore, belaj. Frajer je poteg’o utoku na nas. Priletio sam mu, pohrvali smo se i to i bi! Opalilo mu je u stomak! Do bolnice je iskrvario, a zatim... istraga, samoodbrana... oslobođen sam i znaš šta? Ne kajem se ni mrve, sam je kriv. Moglo je i mene strefit’. Al' eto... nije.

Zašutio je na trenutak, odsutno.

- Nastavi, slušam te.

- Ma čemu... jer, popušili smo ti mi i to dobro.Teško samo onima kojih više nema... ma racku im je teže, bar ne gledaju dubinu sveopšteg besmisla, jer… prevarili su nas, gadno i prljavo… sve odreda... i mrtve i žive. Da se razumijemo… čitav sam rat proveo u rovovima i na položajima. Nema te vukojebine u koju nisam stig’o sa svojom jedinicom. Odradio sam svoje krvavo, tijelom svojim, srcem i dušom.  Ehhh sad… pitaš me jel' me bilo strah na liniji? Jašta, ne sumnjaj! I hrabrost ima svoje naličje, ludost se zove. A tek strah od straha i stid da ga drugi ne primjete. Al' eto, izguralo se koješta pa i to. Deyton, primirje...! Hajmo opet iznova! Al’ jok! Nisam stigo ni rovovsko blato sa sebe saprati, kad ono, pristigli mi drotovi na vrata! Kažu... hapse me! Mati se, huda, gotovo onesvjestila, načekala me se, veli, a kada ono... već me vode od nje. I to zašto?! Optužba glasi - ubistvo pripadnika Armije BIH! Jebem li te pravdo sa tvojim tasovima! Otac nastradalog u pucnjavi ’91.g , inače funkcioner u vladajućoj stranci, sjetio se et’, kako je došlo vrijeme za naknadnu naplatu mog grijeha.
I bila bi to cijena, al' kakva? Najmanje petn'es' godina u rešetkama. Helem nejse… postupak revidiran, branim se sa slobode, optužba k'o kamen, njegovi advokati skupi, vlast, moć... al' ne sa mnom bagro, već... grana majka. Spuc'o sam prijeko, a nisam se ni sa starcima oprostio. Pitam se često, hoću li ih ikada više žive zateći?

I dok mu riječi naviru kao u stampedu, gazeći jedna drugu u brzini, slušam bez daha, zakovana za njegove oči i odraz jezerske dubine u njima. Najednom, glas mu se mijenja, lagana nota tuge i rezigniranost prerasta u mješavinu ironije i ljutnje. Opet je onaj stari.

- Mah…imaš i pravo, koja korist od huje? Trebalo je imat’ muda pa reći na vrijeme, u pravo uho… na pravom mjestu? Znaš… nisam ja tol’ko kivan na čete i havajce, njima nikad nisam ni vjerov’o nit’ im’o sa tom mrakom više od pogleda preko nišana, al’ mi zlo dođe, oca mi, kad pomislim na ove naše…! Njima se vjerovalo… ginulo se ko stoka… kontaš?

-Kontam - klimnuh glavom.

-
Jah… i evo me gdje sam sada, tamo gdje nikada nisam željeo biti, gdje u stvari i ne živim vopra već samo vegetiram. Baš k'o jedan od bezbroj cinika čija patetika goni na povraćanje u poređenju sa veličinom sveopšteg bola. A zašto? Zato što se fukara dočepala vlasti a autoritet otiš'o helać, posrnuvši pred moćnima. Što rek’o jedan moj jaran - kriminalci se otkupiše herojskim djelima a heroji popadaše u kriminalnim akcijama. Aferim nam bilo! I što je najgore, takvi bi da nam opet sudbine kroje! Moju vala neće... nema šanse. Otkad za se znam, pozdravljo sam se uz vozdra i dobar dan. Tako su me godinama učili i vjerovo sam u to. Vjerovo mi je i otac i mati, a bo'me i moj rahmetli đedo. -Svakom svoj običaj i adet, govorio bi.Ta ti je dobra duša vazda znala kad i kome koji pozdrav nazvati treba, ne odričući se svog sellam-a nikad. A ja bi’ sad treb’o pustiti da me u ovim godinama prevaspitavaju dojučerasnje komunjare i svi oni koji su od prošlog sistema najviče profitirali. Vjernici devedesetdvojke koji se okreću kako vjetar puše! Hej ba… pa ta stoka bi meni čak ovdje i nakon svega određivala šta cu jesti a šta piti, kako ću se oblačiti i koje ću novine čitati, s kim ću ljubav voditi i koga, kad i na koji način pozdravljati. Mater li im njihovu ... mediokritetsku…! Eeeej vala ...meni neće, sve dok mi je još ovo, malo soli u glavi. U mom tijelu su geleri i meci ostavili rupa, murija mi je još davno željeznom šipkom kičmu prebila, oduzeli su mi šupci ideale i srušili svijet, al' mi dušu neće uzeti, ona je samo moja. Uinat takvima odlučih biti sebi sopstveno porijeklo… pa kom je pravo, nek’ je, a kome ne paše…sikter!

Ispio je u naglom zamahu ostatak piva iz limenke, a zatim je, zgnječenu u svojoj šaci, snažnim zamahom zavitlao u jezero.

- Znaš… ponekad bih vrisk’o do neba… sve iz sebe izrik’o, al’ neda mi se. I tako... dođem ovdje… nebo mi daleko, voda mi bliža, pa bljujem u nju riječi… k’o biće mi lakše... nestaće ovi ožiljci iz mene, mozda… odnijeće ih voda sobom. Hoće li?

-Ne znam, a i kasno je – progovorih ustajući sa klupe, utrnulih udova.

- U pravu si, zanijelo me opet, ne zamjeri... vrijeme je ići - reče uzimajući ruksak sa zemlje, te ga na moje čuđenje pomirisa.

- Jos miriše na Sarajevsku zimu … vjeruj mi – ubjeđivao me je nabacujući ostatak dalekog vremena na leđa – na onu, prvu... znaš… nakon Olimpijade.

- Haj’ kad ti kažeš, biće da je tako – odvratih mu spremna na odlazak, sjećajući se Vučka uz studeni osmjeh.

Razišli smo se uz njegovo - Vozdra… vidimo se… čuvaj se - a pri tome me nije ni za ime upitao! Ko zna, možda mu je toga dana bilo potrebno samo jedno, bezimeno uho? – pomislih otirući s nosa prve pahulje snijega. I zaista, zamirisalo je na zimu.



N. S - "Priče iz prve ruke"

Istočna obala, Novembar / ’02

 

…....................................

01.03.2010.

Crtica (nostalgicna)

Tamo neke davne...

I ovaj je mjesec studen okovala. Ne volim zimu.
Po ko zna koji put, nastojim ukloniti snijeg ispred kuce. Umorna sam, a uz to i gladna. Dosta je za danas, razmisljam, bacajuci ljutiti pogled na novi sloj snijega. Mah... do vraga, odoh odmoriti i nesto toplo pojesti.
Ehh... tugo moja, ja da mi je sad, iznenada, majkinih peksimeta, il' maslenice, 'nako prazne, tek kapavicom polivene, samo. Uzdah mi se ledi, a sjeta me uproslost nemilice mami...

Sjecam se... rahmetli je majka znala zacas jufke razbacati, k'o starinska, hunjerli zena.
I k’o da je opet pred sobom gledam kako u trenu jednom (a kad prije draga mati?) u "fijaker" navaljuje suhe, hrastove kladice, dok u drugom, tjesto joj je, k’o cudom, vec pripravljeno bilo i ostavljeno u kraj da omekne. A napolju mraz sve u obruc steg'o. Bijele se krovovi, pritjesnjenih kuca i mutvaka starih. Na oknima mraz iscrtao sare, sve ljepsu od druge. Mahala se ususkana, sutonom pokrila. Aksamsko je doba.
Sjedim na seciji, gledam majku kako zajapurena i zadihana pere ruke od tjesta i ulja. Upijam toplinu sobe, koju ispunjava miris maslenice i dim uljane cadji kojom je sporet premazan.
Dim stipa za oci, al' ovu milinu vrijedi istrpjeti.
Najednom lupa i cika na verandi. Eto i mojih promrzlih s' vana!

- Nano, nano... jel’ gotova?
A majka, jednom rukom otresa brasno sa dimijskih skuta, a drugom popravlja samiju na glavi, pa k’o da se pita sta bi prije! Ocima se srdi na unuke sto snijeg i studen u sobu unesose, al' ih umjesto prekora pogledom pomilova blago.
Deder haj', pehlivani nijedni, ruke per'te i nos slinav bris'te inace ostadoste praznih stomaka.
A ti snaho, de ziva bila, pomjeri se malo sa te secije, pa boscu prostri i pavlake nam dodaj.
Pokrila majka tevsiju, maslenica dise dok miris zaljeva tjera vodu na usta.
- Nek’ malko odmori - kaze sa uzdahom zadovoljstva.
Ih, sta ima odmarat'? - promrljah u sebi... ko bi cek'o vazda, nek' odmara u stomaku.
I to i bi! Ama puce tevsija sad pa sad!
Ahhh divote i meraka kad se ima sta jesti, jos u vrucoj sobi, pa nek' je i sto puta zima.

Jah... gutam uzdah, dok me zvuk mikro-peci u sadasnjost vraca.
Nek’ je i zima, al' ne ovdje pod nebom ovim.
Draza mi je studen, pa ma kakva bila, u vremenu onom, iz tamo, neke davne...

Mrzim zimu, rekoh vec.

.....................


Istocna obala -'01

19.08.2009.

Varke sjeme

Čuvaj se pjesniče
darova muza,
misao njeguj u sebi
i riječima ne daj maha.
Otmu li se razuzdane,
uteći će radoznale,
u nečijem oku skriti,
prikrivenih misli vrazi.
Žudni,
bludni,
nadobudni,
posijat će varke sjeme,
nesmotrene.

Zakržljat će u korijenu
plod zametnut u nevrijeme.
Uginut će u po daha tvoja nada.
Želje sve ti, nedozrele,
u utrobi bit će kao...
Činit će se da ih nikad bilo nije
vrijednih roda na tlu posnom,
gdje u sjenci tvoga straha,
pritajena besmislenost
ludih snova,
s varkom vlada.

-----------------------------
"Pod istim nebom"  - 2008
-----------------------------------

31.07.2009.

Kada bi znali što nam znano nije!

Znaš li
Ili slutiš
Da predugo već
Svako zrno bola
Koje ti progutaš
Ja ispljunem gorko
U strahu i grču
Kako će te povrijediti
Neka njeznost kratka
Govoreći sebi
Stani
Pusti
Šuti
Neka prođe sama
Ta varljivost slatka
Kao što sve prođe
Pa i ti beskrajni
Sati i minuti
I tad bit će bolje
Strah nestat će glupi
Ako se nasmješim
Umotam u pjesmu
I zagrlim jutro
Kao najveći dar
Neprocjenjiv
Skupi.
...................................
Istocna obala '05

28.07.2009.

Ima me i nema

Od postanka,
tu sam,
uvijek u blizini,
vezana uz tebe
nevidljivom niti.
Bezglasna i oku
skoro neprimjetna.

Načiniš li korak
i mog će se stasa
obris zanjihati,
kroz rađanje svako
u smjenama tame
sa igrama svjetla.

Čas sam ispred tebe,
a čas negdje iza,
u leđa ti gledam,
ćudi hirovite.
Gubim se, nestajem
pa iznova vraćam,
nevoljna da odam
namjere mi skrite.

Već narednog trena,
uporedo s tobom,
trepereć' sa strane,
tu sam, poput lista.
I stara i mlada
i slaba i jaka
opstajem dok trajem,
samo, nikad ista.

Ima me u zraku
kroz koji put sječeš
pod raskošnim nebom
dok ga duga krasi.
U odrazu tvome
nad vodom me ima.
Kad zapljusneš lice
i moje se skvasi.

I bit će me, dugo,
ponekad nevjerne,
sve do okončanja
u podnozju krošnje
vječitoga hlada.
Sa tragom i znakom
prolaznog trajanja.
Kao sjenka tvoja.
I sumnja.
I nada.

25.07.2009.

Pred polazak


Odlazim - reče mi-
ne bih li se kako povratio sebi.
A ti, zamisli me kao... kao...
jednu pticu u velikom jatu,
dok sa jednog kraja,
put raspuklog neba,
ka drugome hiti i zrakom talasa.

Ne bojim se visine nit' beskraja njenog.
Ne uzmičem ni pred prostranstvom daljine,
ali već predugo strijepnjom odumirem,
kako će mi duša bez zračka topline,
slediti se, naga.

Otići moram, jer, ostanem li duže
u skučenom kavezu otrovanih misli,
uzet će me mržnja pod svoje k'o sužnja
ulančanog strahom.
Ogoljenom, meni će ponestati snage.
Nestat će me, rasutog,
s pepelom i prahom od nemoći
svladanog predajom bez glasa.

I zato, idem - nanovo mi reče -
a ti, proviruj i ponekad oslušni,
šum strujanja vjetra preko sedam mora.
Kada sve utihne, možda će do tebe
zvuk zamaha stići izmorenog jata,
nad rijekama bistrim iza sedam gora.

Poželiš li okom dostići do svoda
na modrom baršunu izveženih zvijezda,
ugledat ćeš pejzaž i nad njime jato
na putu do starih i znanih gnijezda.
Prepoznat ćeš krovove i drveća krošnje,
a pod njima ptice polomljenih krila.
I ruke i lice briznoga covjeka,
dok melemom vida prelome i rane
iz korijena niklog u utrobi zemlje,
od skršenog jata davno raspupčane.

.......................

OnomeKojiZna, Mjesečevoj kćeri, Vasseljenu iz vremena raskoši
i inim pticama jata svekolikog.

17.07.2009.

On zna o čemu govori.

14.07.2009.

.................................

Sa polja obilja,
ploda i roda
zlodusi dobro
odvedoše u lance.
Bez prava zbora
i pogovora,
na um mu staviše
muka katance.

Uz nijemost
ne osta mnogo dobru.
Tek, spoznaja o ćudi
varljivog doba,
u kojem pajaci,
do juče sluge,
uz bahatost stekoše
i svojeg roba.

Za to se vrijeme,
negdje u kutu,
sa sobom borio
probuđeni stid.
I htio bi i ne bi,
u crvenom kaputu,
srušiti savjesti,
kameni zid.

San mu je omela,
oduvijek stamena!

- Nije krivica
do harlekina,
niti do zloduhog
nevremena.
Do riječi je, one,
što od davnina,
uz njihanje bešike
bi izdojena.

11.07.2009.

Beznaslovna


Po ko zna koji put
i danas su ostali
duboki tragovi
po pješčanim
dinama časovnika.
Pogledom pratim
otiske svježe 
odhoda teškog
kroz tunele
nezaborava.
Protegli se, silni
od početka sumraka
do kraja svanuća.
Sakupljam komade
pokidane mreže
u pamćenju tkane.
I slažem godine,
premećem minute
i sate i dane,
u nedogled.
Od ko zna kojeg,
započetog - zašto,
do utihnuća kod čvora
bez odgovora.

A vrijeme...

Zubima drobljeno,
rasuto se sliježe
na kamari zrna
neravnih padina.
I daleko seže,
baš kao i uvjek.
Izvan međe uma,
van srca htijenja
i znanih širina.
U beskraj, bit će
a možda i dalje.
Od prohoda novih
po ožiljcima starim,
sve do nekih,
budućih nezacjeljenja.

21.06.2009.

U iskušenju



Kada bih htjela, da li bih smjela
sa tvoga stabla uzbrati nešto
od oku primamljivog,
bogatog roda?

Možda bi mi čula zanjihala želja
za raspuklim zrijenjem najsočnijeg ploda.

Kada bih mogla, da li bih smjela
zariti zube u tu voćku slasnu?

Možda bi mi slast probudila strast
i želju za više no što dati hoćeš;
budućih sezona svaku berbu krasnu.

A tada bih, možda,
u zanosu mogla iz korijena stablo
iščupati vješto i na tlu mu novom
izabrati mjesto.

Eh, kada bih htjela,
mogla ili smjela...

Nikada više poželjela ne bih
da mu krošnja pada skršena
bremenom raskošnoga dara.

Gledala bih kako s proljećima novim,
nesputana stasom dotiče visine,
dok godove niže pod mojim okriljem,
ogrnuta plaštom srebrnog behara.


20.06.2009.

Adagio





Ima rijeci, sto kao nekada,
nisu tako mocne vise,
niti za sobom dubokog
ostavljaju traga.
Tek, na njih se samo
necujno zanjise
iz mog oka otrgnuta,
tuga neka, blaga.

I tad, kao nakon tople,
iznenadne kise,
kad zemlja uzdahne
kroz oblak prasine,
odnekud mi sjecanje
na bor zamirise,
i na cudne,
nemjerljive daljine.

Tamo, gdje se breze
na vjetrovima njisu,
svijene do tla
po pljuska teretom,
blistava im stabla
krhkoscu odisu
i bjelinom biserja
darovanog ljetom.

I bas kao jedna
od sezona mnogih
sto u drugu uranja
krisom, neprimjetno,
u nemoci sjedinjeni
i tuga i rijeci,
izblijedit ce s vremenom
neizbjezno, sjetno.

Mozda ce tek ponekad
adagio lagani
melodijom docarati
trag od uspomena
Ozivjet ce, ko zna,
davno odsanjani,
likovi bezglasni
iz proslih vremena.



17.06.2009.

Hodamo mi...



Hodamo...

Oni, sveznadari koracima sitnim
sjene poriv prate s njom obilježeni.
U krugu se vrte lavirintom znanja
izvan jastva svojeg, često neželjeni.

A ja se rastačem, od tamo do amo,
izlomljenom svjetlu skrivena u bljesku.
I zemljom i vodom ja hodim i plovim,
slaveći, neuka kapu podnebesku.

Al' kuda god mi išli, naumom vođeni,
do svih nas će stići sutona vrijeme,
kada ćemo stati s tragom u prašini
i svako će svoje odložiti breme.

Na posljednjoj stazi puta iza sebe,
kroz bezsnovnu noć do preteškog jutra.
Neupitno bit će od kuda se stiglo;
Istočno od jučer, il'zapadno od sutra.

Samo mjera duše bit će za vaganje.
Jer, svima nam valja, kasnije il' prije
tom, uzanom stazom, vascijelih spoznaja
preko iste, stare, gaziti ćuprije.



14.06.2009.

Iz čopora ...

Zvjer

Vatrom u oku
na svjetlo nasrće
u tamu utkan,
nejasan oblik.
Trag žrtve njuši,
kroz slinu stenje.
Reži dok guta
zatomljeni urlik.

Sjenka leluja,
tišinu lomi.
Pokrenuti udovi
u zapetom luku.
Stopu pred stopu,
šape do ruku,
vuk u čovjeku
i čovjek u vuku.


........

Šila... parala, konce harala!
Elem, konačno pronađoh, davno započetu nit.
A bilo je i vrijeme... ha ja.

S poštovanjem zahvalna književniku, Tomislavu Dretar.
Ništa manje jednoj Kćeri Mjesečevoj i Vasseljenu.

14.06.2009.

.........

Kasnim ...

Za korakom
sudbinskim
o kamen
negovora
spotaknuta,
kasnim.

S pogledom
uprtim
ka otiscima
jasnim
zastala,
nijema.

Predamnom
ispraznost
u ponor
besmisla juri.

Krik gutam,
zatecena ...

Od koga bjezi?
Suluda.
Kuda to srlja?
Bezglava.
Cemu u susret?
Kome?

Zasto li tako zuri?

15.10.2008.

Zagonetka u naslijedje

 

Bajka o rijecima

"..Na svijetu nema nista jace...
i nemocnije od rijeci....."-
Turgenjev


"Unistite rijeci! Ne dvoumite se!
Uradite to kako
znate i umijete!"
Rece kralj pastvi svojoj.
Na to ce jedan
razuman iz mase:
"Kako gospodaru? One se kazu ili ne kazu.
A kada se kazu, zamete ih vjetar."
To bjese prije mnogo stoljeca
u jednoj maloj kraljevini.
Ni kraljeva ni pastvi
vise nema
(ili ih nema onakvih kakvim ih zamisljamo)
A rijeci i
dalje
zive.
I jos uvijek
postoje
ljudi koji bi
da uniste i
rijeci...
...i vjetar.

Sabahudin Hadzialic
                      


"A da ne-ljudi nije, kako bi smo Ljude prepoznali?!"

 

30.09.2008.

Fragmenti

 Vjerovanje

Skoro pa trećinu svoga življenja odživjeh ne znajući za Boga! Ni za vjeru ne znadoh, osim vjere u sebe i čovjeka bližnjeg. Jer, po svemu mi rečenom, još sa prvim njihanjem kolijevke, s grgutom nerazumljivim i riječju prvom, umu mom ne sasvim jasnom, mati me moja, Nera, u miru počivala, učenju zvanom čovjekoljublje, učiti stala, ne posustajući sve do...! U međuvremenu, dok je mati danonoćno radila, brigu o meni i mlađoj mi sestri, podučavanje i vaspitavanje, preuzimale bi žene iz komšiluka, mahom romkinje iz obližnje Cigan-male. Uz jednu od njih, Ružu Bećirovu uspravih se po prvi put, na radost oka joj vranog i osmjeha sa usana k’o nar raspukli, šireg od svih prostranstava, mom tadašnjem dobu, znanih. Na prve me korake obodrila Ruža, podizući me odlučno i nježno, nakon svakog, novog pada, a njih je bilo… iha-haaa ako ne i više! Ljubeći mi uboje na koljenima, svojom bi ih pljuvačkom mazala , pjevušeći ispotiha, zlatogrla...” jutros mi je ruža procvetala… “.
Elem, prohodah konačno i bez tudje pomoći u četvrtoj godini svojoj, na veliko olakšanje zabrinutih roditelja i uz ushićenje Ružino. Vrisak joj je rascjepio nebo jekom: “Ima Boga, ima! Nisam ja, bre, za džaba onolike sveće u crkvi palila i kod ‘odže u Sapni, đerdane i šorvane ostavljala!”.
……………
- Bože, gde si, ima li te?! – cikala je Ruža Bećirova, onog dana, zadnjeg od Bajrama aprilskog, godine ’92. Grcala je izlomljenim glasom, staračkim, upirući zjene ka visinama, nedokučivim. S rukama u kosi sijedoj, čupala je pramenove u nevjerici i neshvatanju!
- Pa šta se to događa, bre… je si li mi dobro… od kuda ti na našoj pijaci sabajle… kuda ćeš dete… od koga bežite? – zapitkivala me, sve stenjući, isprekidanog daha. Osvrtala sam se oko sebe, utrnula od straha,  dok sam sa njene tezge, u žurbi probirala čarape i trenerke za djecu i sebe. Na brzinu, jedva sam joj uspjela ponešto od košmara riječima oslikati.
- Tiše malo… čuće nas neko… i ne pitaj me… ne znam. Jutros smo prvim autobusom ‘vamo stigli. Jedva smo preko mosta prešli… vojnici i milicija na sve strane… cijevi topovske u ljude gledaju! Odavno već, al’ nikad k’o juče i danas. Čaršija se na pola prebila… a od Srba, kažu, već ih je mnogo odavno prebjeglo, kradom… noću, preko Drine! Ono svijeta što je ostalo, prošlu je noć u zbjegu probdjelo. Adem i ja s djecom… i čitava nam familija… uz komšiluk iz mahale, sav! Kad smo se, pred zoru, s Kule vratili, djeca su pospala u odjeći, s obućom na nogama… gladni i žedni… uzjecani… od straha i studeni, sleđeni!
Kad me ubio jutros nije… Adem… što ga ne poslušah, pa se vec ranije sa djecom, kod maminih u Prištinu il’ u Ohrid ne sklonih. Ne pitaj me… nemam ništa od odjeće za presvući ih, nit’ sebi imam, a valja nam za Mađarsku il’ za Makedoniju ići… što prije!
- Imaš li para, evo ti, na uzmi… nek ti se za puta nađe a i Bajram je… znam ja vaše običaje. Seme mu se zatrlo, dabogda, ko vam praznovanje zlom namerom pokvario! Javi se gde budeš… poslaću ti još… čuvaj se… decu pazi…!
…………………..
- Nema Boga, tobejarabi! Zar sad, obeharane glave, sve mi ovo deverati valja? Zarad koga se, s ovom nejači, po dunjaluku potucati moram? Od svoga dobra i rahatluka, po socijalamtu za pomoć moliti i riječju kamenom, nazor jezik prelamati? Mater li im njihovu, četnicku 'ebem!
Ko god je ikada u životu doživio huju Adema Šarca, znao je, najbolje je šutiti i ni jednom mu se riječju ne protiviti. Tako i ja, sjenka od žene njegove, godine sam odšutjela,  glas mi zamuk'o, nemoćan… nestalo ga… utihnuo odavno… i tako sve do…!
………………………
- Ima Boga, mama, ima! Još samo da nam je Tale i njegovi, ovdje! – uz topli zagrljaj i još mirišući na agdu svoje prve, bajramske baklava, u vrat mi šapnu moja Esma, onog, prvog Bajrama u milenijumu novom, na tlu zemlje tuđe, koju evo, već kamaru godina svojom zovemo.
Oni, koji se na samo svog Boga pozivaju, u ime istog, pravo povratka na svoju zemlju nam, neljudskošću osporiše i vjeru u čovjeka oduzeti htjedoše.
Al’ neka… ima Boga… ima, a i čovjeka bo’me ima! Vjerujem i znam.
………………………………………………………………………………………………………………………………………………

Bajram barećula, govorilo se nekada u mahali mojoj, uz zagrljaj topli k'o lepina za iftara što je.  Uz osmjeh oprosta i riječ iz srca i duše poniklu, sa željom za zdravljem, mirom i rahatlukom svakolikim.
Bajram barećula, svima koji misao i riječ dobru u srcu nose.

n.s

 

04.09.2008.

Tako ti je to, moj Bećo...

"Ma šta me imaš voljeti, moj Bećo...
odpuhujući, izusti Breza Amidzina i ode šum hadzibega u bašči oslušnuti...


Autor teksta - Enoh Alajbeg

Muzika - Omar Faruk Tekbilek
Narator - Breza Amidzina

23.08.2008.

Saputnik

Nauči me kako
životu biti saputnik.

Bez putokaza na drumovima,
preko rijeka bez mostova,
kako prijeći s njim, životnim,
noseći se?

Jedno drugom, kako ne biti,
u prolazu tek, očešan,
usputni lik?

Pleća poduprijeti kako,
životu sobom,
sebi životom?

Kako mu biti i više
do samo jedan od mnogih,
sto sebe, nemoćnog,
vidi kao, slučajnim,
života svjedokom?
 

22.08.2008.

U potrazi za...

Nestala mi je inspiracija!

Postenog nalazaca usrdno molim,
za povrat njen u dobrom stanju.
Za uzvrat dajem i vise od rijeci,
vrijedne trenutka u nastajanju.

Bila je skoro neodjevena,
ogoljena, lomna i sasvim cedna.
Pod slojem prasine godinama,
krhka kao statua neugledna.

U odjeci lelujavog, tananog tkanja,
s ljubavlju Tvorca zaogrnuta,
odsutnog uma u sebe roneci,
smjernost joj osta netaknuta.

 
Jedne je noci podigla glavu
dozvana odjekom culnoga zova.
I ode, huda, ko zna kuda,
put primamljivih joj izazova.

Sa njom, netragom i pehar nestade,
potajnih zelja i ceznjivih htijenja,
Prepun napitka iz svih sezona,
tami prepustenog, iscjedjenog zrijenja.

I k'o da je gledam, nektarom opijenu,
kako se predaje bez straha i jeze,
spoznaji odstojaloj do vremena svoga
u spletenim godovima hrasta i breze.

.............

08.08.2008.

Buđenje

Iz arhive "priča iz prve ruke". Podsjećanje s razlogom.
...................................................................................................

                                            ~ Lutalici ~

Vrag će ga znati kako bi se moglo nazvati stanje u kojem sam! Dok bezuspješno nastojim izbrojati sve pukotine i mrlje na plafonu zagušljive sobe, ležim u brlogu od postelje, u prazno buljim i ko fol, nesto razmisljam. Budan sam. A šta ako nisam, pa sve oko sebe tek, samo snivam? Da li je život san? Sanjamo li da živimo?

Pepelnica mi je na stomaku a sa cd-a  Šoba ubjeđuje sebe i mene kako život ide dalje. Pitam se gdje je to dalje i gdje sam ja u tom kretanju? Gitara drhti a uz nju, od jeze u sebi, svaki mi damar treperi. Strah me je...! U materinu... na dnu sam i garant niže nemam kud. Mogu li gore?
Glas ne prestaje napuklo stenjati...

     Od druga do druga
     od drage do drage
     od grada do grada
     provodim vijek
     rasut u komade
     vezan samo pjesmom
     sebi i životu
     tražim smisao i lijek...
     ................
     Svi računi kad se svode...

Pa haj’ da ih i ja svedem... te račune… mater im, više! Od čega početi? Rat i ja u njemu, ja i rat u meni, nakon svega! Čarsija i starci moji, živi i mrtvi ljudi, ljubavi moje...! Zvuci… mirisi… boje! Na tren mi se učini, sve je ko na dohvat ruke, pa čujem, vidim i osjećam. Pomislim - živ sam, j... stvaran, a zatim, prenem se! Tu sam, gdje sam, ko posljednji šupak u prljave zidove upirem pogled i nesto tražim... zalud.
Ma... otišo sam u tačku… skroz, mrmljam u bradu - san o snu sanjaj, budalo, tu si najbolji.
Od gole zidove, eho se odbija!

Sanjaj svoje ostrvo gdje kralj si i pajac, gdje nema drotova jer nema lopova, gdje nema ginekologa jer niko se ne porađa i gdje nikoga od ljudskog roda nema, osim tebe što po pijesku šaraš znakove samo sebi znane. Sjecaš se vremena kada je sve bilo naizgled lijepo, jer na pustom ostrvu kada si, tvoj protekli život ti se čini tako... tako... dalek. Sanjaš... da si Robinzon Kruso, il’ još bolje, da si Tom Hanks. Hranu dijeliš sa ajkulama, ne otimate se i ne pada ti na pamet brodovima na horizontu upućivati dimne signale. Zašto bi te spašavali, od čega... od koga? Možda tek, od sebe samog? Dok se kokosovim mlijekom umivaš, ti si hadzija, svoj majstor i šegrt. Sa majmunima razgovaraš bez po muke. Nema potkradanja i varanja, kažeš im. Na njihove marifetluke se nasmiješ, odmahneš rukom - majmunska posla, čudo nije. Nema radija i loših vijesti, televizora i jos lošije slike. Nema paljenja vatre bez potrebe. Nema priklanjanja ni osmjeha lažnih. Nema ljubavi ali ni mržnje kao mjere za patriotizam prema zemlji što te iznjedrila. Nema laži, nit istine ima, bilo čija bila. Nad tobom nebo, tjeme ti dotiče, pa ti se čini  rukom ga dostići možes kao i izvor vode, tu, pred stopama, koji traje koliko ti i tvoj san o snu traje.

Ima li išta što traje vječno? Ništa, osim vremena, biće!

Trzam se opečen opuškom među prstima i trljam oči krmeljive. Nastojim se pridići sa zgužvanog legla, uz psovku. Možda bi život mogao biti manje zajeban ako prestanem sanjati otvorenih očiju i ko zna, možda se ne bih spržio tako često?
Kako god, nema mi druge! Valja mi se sabrati i otresti prašinu sa pohabane deke kojom sam se do sada pokrivo. Staviću je u neku škrinju i prekriti njome sve aveti  iz prošlosti. Pod ključ ću ja njih i nek istrunu u mraku.  A ja…! Tamo, gdje bih rado, za sada ne mogu, iz svog tijela još i manje, od dna nit’ mogu, nit’ hoću dalje. Fakat… moram gore. Mjesto me ne drži. Od istočne do zapadne obale, golemo je. Naći će se komad neba i za mene, znam… i ja ću se skrasiti... mir pronaci, možda! Samo… probuduti se valja i s mjesta pokrenuti. S vrećom za spavanje i ovo malo prnja, štapovima za pecanje u gepeku mog "Dogge-a" i lugerom svojim uz kožu, dodaću i sjećanja na materine peksimete u Zemlji iz vremena prije ovog, u kojem sam, među kamarom zanesenjaka, sve do buđenja, vjerovao u priču i san.
Zar samo ja?

......................................................
By my alter ego –East Coast 2002.

 

07.08.2008.

Baštovan












Govorili su mi o njemu
kao čudesnom baštovanu
što okom kalemi i sadi
i od tame svjetlost
čarolijom odvaja.

Obnevidjelima
kažu
darivao je dugu mirisnu
kao što zemlja je
nakon kiše.

Rekoše mi...
na njegov poziv
sunce i najgušće oblake topi
a iz kamena čak
čvrstinom sto mami
isklijati može sjeme
dahom mu posijano
nemilice.

Ali... zatajiše mi
u neznanju možda i sami
tajnu o izdancima
sto beživotne bokore daju
i čije bezmirisne latice
daškom i nejakih vjetrova
nestaju raznešene
dok ih on
sobom i bogova darom zanesen
sustiže kletvom otkinutom
s bezazlenog lica
kroz šapat
zaludnog šarlatana
nesvjesnog krivice.


n.s

06.08.2008.

Rijeka riječi

(Rijeka rijeci)

Do istoka
 

nabujala

dva su toka

pohrlila

međurječju.

Nit' svježinom

nit' bistrinom

izvorišta tek

silinom

u jedno se

preotočila

dva dotoka.

Vir u viru.

Sliv u slivu.

U sebi se

progutala

dva protoka.

 

06.08.2008.

U pukotini vremena

"Postoji jedan cas u toku dana kada se zatvaramo u sutnju kao u skoljku.
Obicno pred vece, kad se prikrada rani sumrak, u nejasnom razmedju izmedju dana i noci.
Dan se umorio, a noc polako prilazi, i u toj pukotini vremena bez svjetlosti i bez tame, svijet se povlaci, gubi se njegovo prisustvo u nama, a ostajemo mi, sami. Tad pocinju da se okrecu necujni projektori sjecanja, odvijajuci najcesce jedan te isti film."

Mesa Selimovic

 

 

24.07.2008.

Let














Put papirnog zmaja boje maka
veliki dječak okom juri.
U snove zanesen
pogledom bludi
odgovor traži
pita se i cudi.
Kuda to vjetar uvjek žuri
i kada će na čas
predahnuti malo?
Jer, htio bi i on
pod krilo mu se sviti,
ogrnut platnom tananih niti
od sjedih u kosi izatkanih.
I opet, kao nekada,
predati se,
pod raspuklim nebom
daljinama,
gdje u sjenkama sutona skriti
borovi jos uvijek breze ljube
poljupcima ljubavnika,
nezaboravnih.

 

--------- "I pad je let!"----------

21.07.2008.

Nocna mora

Radjam samu sebe.
U krvi se znojim.
Izmorena stenjem.
Dahcem kao pseto.
Iznemoglo cvilim
i psujem i molim,
grcem prelomljena,
zovem ime sveto.

Otkidam se, padam.
Tlo podamnom drhti.
Pogled neznanja
znak svjetlosti trazi.
Dahom grabim zrak.
Bezglasno mi grlo,
sputanoga krika.
Jezik usne vlazi.

Unazad puzem
ka postelji toploj.
Trag vrpce slijedim,
nit me krvi prati.
Prepoznajem znano
i opstajem tamo.
Ja, dvojedna kao
kci svoja i mati.

19.07.2008.

Bluez ljetne noci

Iz arhive vremena prije ovog:

" Kad pročitam Metuzalemove produhovljene i emotivne stihove, znam zašto sam jednom uništio sve što sam napisao. "   (by River)

Eh, da ti je znati Rijeko?! K'o da mi je malo puta do sada na um palo citajuci neke od ovdje velikodusno prostrtih misli, da unistim sve sto do sada napisah, te pozivajuci se na svoje karakterne dimenzije sebi zavjet dam da nikada vise ni slova ne napisem... jer kontam... sto sebe rijecju svojom zanositi a pri tome drugima jos na muku prisjedati?!
(sumnjam, znaci postojim! - prim. by myself)
Elem... mislim da je to bilo one veceri kada je Orson Welles u ulozi Kejna iz ruke ispustio snjeznim pahuljama ispunjenu staklenu kuglu uz rijec "rosebud" na umirucim usnama. Preteska su sjecanja i osjecanja kada ih covjek samo u zgrcenoj saci i na stisnutim usnama drzi - pomislih 'nako vise za sebe.
Ama, nije sala, boli to do djavola - zakljucih stucajuci, te uzviknuh euforicno:" Long live Bill Gates i svi sirom otvoreni pendzeri na ovom dunjaluku!"
Nejse... sve se odigralo samo dekikicu prije neg' sto umal' tipku ne stisnuh, al' mi ruka (gle cuda!) umjesto na "delet" ode na upaljac!
Zippo kresnu i bi Svjetlo  a u njemu dim od cigarete.
Zagrcnuh se, polehnu mi lose vino a suze mi frcnuse na oci... te se prenuh  sa upitom:
"Ta dje ce ti dusa metuzalemska?
Ne ubijaj svoje rijeci, ne ubijaj misao u sebi!"

Ne trgaj ispisano slovo
jer, tvojih je to misli tkanje.
K'o biserje iz oka iznjedreno
u djerdan godina zrelih  je nanizano.
Ti si mu temelj - kamen,
zato ga ne rusi.
Jer, dio je to neimara u tebi,
dok sedefom optocen gradis most
od svoje ka tudjoj dusi. "
.............

Bilo je to nekako pred svitanje, bas kao i sada... ha ja.
S razlogom, bit ce... ko zna?

18.07.2008.

Tuga


U paučini sakriven čovjek,
zaklanja lice i nemirne ruke.
Uzdahom maglu u oku briše,
psovka na usnama,
stenje, ne diše.
Molitva bezglasna;
Božanstvu zov.
Ne proklinjati,
imati snage.
Sjećanju staviti okov od svjetlosti.
Pamtiti lica i duše drage.
Jaki ne plaču – šapatom stenje.
Ako ne moraju - cjedi kroz zube.
Brazda na licu - znak da laže,
od svoje nemoći, sebe i druge.



17.07.2008.

Čuješ li kako odzvanja vrijeme?

 

Žetva

Čujes li kako odzvanja vrijeme?
Prosipa se zrnevlje u boji ćilibara.
To usnopljenih otkosa otežalo breme
od pada zvukom tupim se rastvara.
Iz utrobe isklijalo, dozrelo im sjeme.

Čujes li kako olakšana stenje,
ta njiva, rodilja, dok upija u njedra
opojni miris bulki plamenih?
Svaka joj brazda, smiraja žedna,
ka snu vodilja, do zrenja ponovnih.

Čujes li kako odzvanja vrijeme?



11.07.2008.

Shutko

 "Shutko" - radio drama


Radio drama - S H U T K O - Djeci Bosne
Autor - Behzad Cirkin

Ovu radio dramu je po istoimenoj pripovjetci adaptirao
i rezirao njen autor Behzad Cirkin i posvetio je djeci Bosne.
Muziku je izabrao, komponovao i dijelove iste izveo
kompozitor Igor Motl. Snimano u produkciji Radija SANA, Sanski Most.
Snimatelj: Jasmin Ceric.
Tonska montaza: Admir Budimlic.

LICA:

- Asim Latic, zvani Sutko - Harun Hadziahmetovic
- Naratori - Darko Cvijetic, Behzad Cirkin
- Galebovi - Amila Druzic, Neira Prsic, Sadina Catic, Daria Cavlovic
- Dajdza Hamed - Ibrahim – Baja Majdankic
- Goropadna ujna - Ivana Cavlovic
- Majka - Maida Heder
- Teta Kristina - Ena Cirkin
- Policajac - Igor Motl
- Cirkuski cuvar - Behzad Hadziahmetovic.

09.07.2008.

U raskoraku

Izmedju dvije, tri ljubavi, ljetom zanesena, poigrah se malo sa Photoshopom i muzikom iz davnih vremena. :)

 

10.06.2008.

Oduvijek te bilo


Kojim imenom nazvati vrijeme
u kojem se dio tebe ne krije?
Da li postoji, je li ga bilo?
Ako i jeste, znano mi nije.

O tebi znamen - u meni svjetlo.
Tvoji se prohodi sa mojim stopili.
Od kamene staze bat odzvanja ehom.
Stopa tvojih tragovi u moje se slili.

O tebi misao - u meni rijeka.
Prelila se silna, donijela mi ploda.
Od bremena teška, nabujala bedra,
do vremena došla bolnoga poroda.

Imenom kojim nazvati prostor
gdje odjekom smoreno u tišini sniš?
Iz svih mojih čula van,
oduvijek te bilo.
Horizonti beskrajni ti.
U bezvremenu postojiš.

07.06.2008.

Vise od rijeci, glasom iz sjenke

Pogled kroz tudje oci.

 

 

Neka rijeka otice...

26.05.2008.

Riječ kao utočište

Upisujući nedavno komentar na jednom od blogova koje posjećujem, sročih redove sto me evo, već danima prate kao moguće pojašnjenje u nastojanju da donekle dokučim izuzetne dimenzije međuljudske komunikacije sa bilo koje strane pendžera.

S razlogom, jer...

"Naidju momenti kad spoznajom o izrecenom i ispisanom umovanju, svom i tudjem, o vjecitom ponavljanju rijeci krhkih, svijet tisine me uzima pod svoje okrilje. Prihvatam ga zahvalna za uticiste, uljuljana bonacom bezglasja. I tako sve do novog izvorista u alejama proslih i buducih sezona. Svojih i tudjih."

I tako, eve me i danas u jednoj od mnogih, tek naizgled tuđih, aleja za pamćenje!

Denis Dželić o ljudima koji pišu

Pusto Tursko carstvo rasulo je mozak Bosne i Hercegovine po cijelom dunjaluku, od Mostara do Istambula, od Sarajeva do Perzije... U potrazi za duhovnim iskazivanjem, istraživanjem, izražavanjem, bježali su pjesnici od primitivizma učmale čaršije, od ratova, plemenskih svađa, mržnje, zavisti, bježali su tamo gdje se poštivala riječ, slovo ljudsko. Opet se Istorija poigrala, grubo našalila, i novo razbijanje mozga raspršilo je Bosnu i Hercegovinu. U dugim kolonama izbjeglica koje su uspjele umači nožu, u njihovim glavama roje se stihovi, budi inspiracija, tori se gnjevom i ljudskom nemoći. Tu nema mržnje, ona se ne uklapa, ona je tu suvišna, samo puko razočarenje. Slova Gorčine valjaju se u Skandinavskom blatu, kližu strmim snježnim padinama Alpa, poigravaju vručim vjetrom Australijske pustinje, poje Koloradom.
I ponovo ljudi pišu. Pišu na čudnim, nepoznatim jezicima, još čudnijim slovima ali svi pišu isto o istom jer jezik tuge je univerzalan, on je čitljiv svima koji su bacili ključ svoga stana i stoički produžili a da se nisu osvrnuli po posljednji put. (Oh, Orfeju, kako si bio naivan!) Čitljiva je svima i svuda samo ne u Bosni.
I tako u vječnom krugu igra se Istorija ljuskom glavama, baca ih i razbija kao valove a oni, jadnici brane se štitovima od listova papira i špicevima olovke. 
______Mezej______

Da, Riječ kao izvorište i utočište, kao Put, jer, kada jedna misao dostigne drugu a riječi iz njih izrođene, jedna drugom potaknute, započnu stvarati nove i kada se između slova i redova, dodirom obogaćeni, susretnu životi... eto pjesme, eto ceste, i širinom i dužinom nepregledne, poput svoda nad svim našim snovima i nadanjima.

26.05.2008.

Slovo o pjesniku

14.05.2008.

Nesavrsenstvo kruga

U zavisnosti
od gledista
kriticna
i prelomna,
pocetna
i krajnja,
osnovna
i dodirna.
Sa vise
od jednog
odredista
duboka
i visoka,
nedostizna
i blizu
odmjerena
od oka.
I slaba
i jaka
vruca
do usijanja
i svijetla
i tamna
u pogledima
ka horizontima.
I crna i siva
od zivotnosti
pomanjkanja
i bolna i mrtva
u neodlucnima.
Tacka.


_________ 
Noli turbare circulos meos ______________

12.05.2008.

Terra Mater

 

 

Urlikom boginje iz pravremena

napuklo grlo probija njen glas.

Drhti joj utroba plodom bremena,

nad pragom od kamena dok izvija stas.

Jedna od druge kost joj se razdvaja,

tkivo s bolom spleteno kida se i cijepa.

Sa plodovom vodom krv u njoj se spaja,

silna kulja iz nje kao uzarena rijeka.

Niz grudi joj pogledom kletva majke klize

tvorcu i sjemenu nezahvalnog ploda.

I ne zna, pusta, kome je kraj blize,

njoj ili izdancima ukletog joj roda.

11.05.2008.

Izmedju dva daha...

Only Breath - Rumi

....... Umro sam kao mineral i postao biljka;
A iz biljkovitosti sam umro i postao zivotinja.
Umro kao zivotinja i postao covjek.
Cemu se onda plasiti od nestanka u smrti?
Sljedeci put cu umrijeti
I rasiriti velika krila poput andjela;
Nakon toga, vinuvsi se vise od andjela -
Ono sto ne mozes zamisliti,
Bit cu to.

Jalaludin Mevlana Rumi

04.05.2008.

Sjeme od sjemena

 


                                                                                                        
           U nekim drugim okolnostima, to vece se moglo nazvati cak i prijatnim. Vazduh ni topao ni hladan, prijatno osvjezavajuci, majski, sa blagim nagovjestajem nastupajuce ljeta ‘92. u sebi.
Na starom dvosjedu izlizanih ivica, ispod strehe u zadnjem dijelu trospratne kuce na adresi Holderweg 11, u malom selu juzne, njemacke pokrajine Baden Wuitenber, sjedela je sredovjecna zena, vec prilicno osjedele kose i zamisljenog, ispijenog lica. Dok joj je pogled lutao samo njoj znanim daljinama, nije ni primjecivala da joj pepeo od vec dogorjele cigarete medju prstima, neprimjetno pada na plasticnu kesu u krilu. Ime joj je bilo Senka, zena Asima Softica, majka petnaestogodisnje Esme i desetogodisnjeg Adnana. Kroz prozor nedaleko od fotelje na kojoj je sjedela, cula se prepirka njene djece. Bacila je umoran pogled kroz prozor, obuhvativsi njime citavu podrumsku prostoriju, ispunjenu oronulim komadima namjestaja.
“Boze dragi, sanjam li ja sve ovo ili se tek iz dugogodisnjeg sna budim? San ne moze biti, isuvise boli… ali ko zna, mozda pocinjem da ludim?! Ipak dobro je - pomisli u sebi otresajuci glavom - neka su meni moja djeca ziva i zdrava, pa da akobogda ovo iznenadno zlo prodje uskoro i da se kao sto Asim kaze, vec za koju sedmicu vratimo kuci, svom gradu, zemlji svojoj.”

-Deder djeco. da vam ne cujem glasa, - iz razmisljanja je prenu nervozni Asimov glas - sad ce vijesti Radio Kelna! Haj’ napolje materi, zelim rahat cuti sta se u Bosni zbiva.
Djeca bez rijeci izadjose iz sobe.
Senka se strese od iznenadne studeni i zebnje, iz drhtave ruke joj ispade cigareta, ali se nekako u zadnjem momentu sabra prije nego sto joj se djeca pridruzise.
Zagrlila ih je oboje cim su pokraj nje posjedali u zelji da ih sebi na njedra sto cvrsce privije, htijuci ih tim pokretom bar na trenutak zastiti od svakog zla na svijetu. Sutili su u iscekivanju i nadi da mozda te veceri nece slusati jos jedan izvjestaj o strahotama koje zdravi ljudski um tesko zamisliti moze.
“Zar uistinu to covjek covjeku ciniti moze?! Zar je svo to zlo od one iste dojucerasnje, zajednicke vojske i od onih dobro znanih komsija kojima su brade skoro preko noci izrasle, a oci, srca i usta ispunili mrznjom i zeljom za izravnavanjem nekih vjekovnih racuna. Ko pusti izrode i nesortu, od zla oca i matere otrovom zadojene da sa bjelosvjetskih trotoara po Bosni gaze neduznima krv pijuci? Zasto? U ime cega? “
Gospodaru... nedaj im da to cine... sprijeci i razum im vrati dok prekasno nije! - otkinu se iz Senkinog grla, utapajuci strahotu misli u studen majske noci.
“Mudro je govorio stari Ismet berbo.” - pomisli u sebi Senka, prebacivsi se u svojim mislima na tren nekoliko mjeseci u proslost, u dane kada je jos postojalo bar malo nade da se zlo izbjegne.
Sjecala se...

Jesen je oduvijek bilo doba kada se momci najvise zene i najcesce u vojsku ispracaju i kada se u mjesavini radosti i tuge, istovremeno i pjeva i place
Tog septembra ’91. mnogo se vise plakalo, od straha i neobjasnjive tjeskobe.
Na ispracaj u vojsku najmladjeg sina komsije Ramiza, otisla je Senka kako je i red, jednog nedeljnog popodneva sa svojom jetrvom Hankom i konom Mujesirom. Sjedeli su u starinski namjestenoj dnevnoj sobi, dok je Ramizov’ca uplakanih ociju i podbuhlog lica posluzivala goste neprestano uzdisuci. Nije sala, najmladji sin pristigao za armiju. Ispracala ih je do sad vec cetvoricu, ali ni zbog jednog nije tolike suze lila kao za najmladjim Begom. A kako i ne bi, valja mu u nevrijeme vojsku sluziti i ko zna gdje ce ga baciti!

- Ma ja bi’ vala, da on meni u Beograd ide – oglasi se Ramiz, paleci drhtavim rukama stotu cigaretu toga dana - vec sam ja dobro podmaz’o gdje treba a sa pravim ljudima se svasta more napravit'.
- Ama ne velim Ramize, znam ja da marke znaju cuda cinit’, al' sta cu huda ja ako mi ga u Hrvatsku posalju? Sta cu ako mi ga u sanduku vrate k'o sto su vec Jasmina Isminog? Kaz’li joj u pismu oni iz komande - nagazio na minu o okolini Osjeka. Aman ljudi…sta ima maksum po minskim poljima hodat… po tudjim oranicama i livadama belaja trazit’? Jadna li mi mati moja, bolje nek me Allah sad na mjestu sebi uzme, neg' da tako nesto docekam.
-De bona kono saberi se, ne prizivaj zlu kob?! - dobaci Hanka Ramizov’ci, dok je Senka svo vrijeme povuceno sjedila, obuzeta tjeskobom u dusi i neizmjernom tugom. Svako je po koju rijec ohrabrenja ili utjehe rekao, samo je ona sjedeci na seciji kraj prozora zajedno sa Ramizovim ocem Ismetom sutila, ne progovarajuci ni jedne rijeci.
-A ja cula, veli moj Hardaga, da ce rata i u Bosni bit’, tek sto plan’o nije! – oglasi se i kona Mujesira, mudro klimajuci glavom, samozadovoljna sto se eto, i ona u razgovor politicki umjesala.
–Veli dalje, po’ Srpske Varosi se vec sa kamionima punim robe i namjestaja preko Drine u Srbiju kod familije sklonilo. Odlaze nocu u anamono doba, misleci haman da ih komsije ne vide.
-Ma nek’ idu.…sejtan ih ne odnio blentave! k’o da je meni sad do njih! Nek’ mi dijete samo ovaj belaj od vojske predevera, nek’se materi svojoj u jednom komadu i bez rana vrati…uhh… dace dragi Bog insallah! – gusila se Ramizov’ca u sopstvenim rijecima, klonule glave.
-Haj’ svega ti zeno, ne budali vise i ne sluti kijameta. To u Hrvatskoj je svrsena stvar i fertik! Vidis bona da se oruzje u Bosnu pocelo prebacivat’. Nasa vojska se povlaci i za koji dan ce sve biti bas kako treba. Razdvojili smo se sa Hrvatima i Slovencima, hastal im hastal nam, pa nek’ svako svojim putem ide i mirna Bosna. Zna nas Aljo sta radi, pametan je on, diplomata co’ek. Vidite li kako samo mudro sa svim stranama razgovore vodi? Ama reko’ vam… zna on sta mu valja cinit’... bice da zna.
-Jah,  mirna Bosna velis? Ja sta rece, pa ostade ziv?! Koja nasa vojska, crni sine? Zar nasa vojska upire topove na sopstveni narod? Od koga bi to oni nas da brane? Od nas samih morebit?! – procjedi starina Ramiz, posmatrajuci okamenjenog lica prisutne u prostoriji.
-Sve vas nesto slusam i kontam, pa k’o velim da i ja koju promuhabetim. Samo… ne bi’ ja tu vazda nit’ okolo Meho, neg’poslusajte sto vam velim! Pukne li i jedna puska u Bosni, ostace raje kol’ko pod jednu sljivu stat’ more!

Tisina se mogla nozem sjeci nakon Ismetovih rijeci, cak je i jecaj Ramizov’ce na tren utihnuo.

-Kako to mislis babo, tako ti Allaha dragog?- promuca Ramiz.
-Ev’ kako sine moj, da ti babo rastabiri a ti onda kontaj. Vidis li ti ovu nasu konu Senku? Znas je bezbeli k’o i ja, a bome znas joj i co’eka Asima?! Gledaj je sveg’ ti najmilijeg kako se samo scucurila huda. Glavu dajem da znam kakve je sad misli more. A znam je jos od vremena kad je k’o mladica za Asima dosla uzdignute glave i vedra cela. Gled’o sam je sa verande svoje od prvoga dana kako se sa cijelom mahalom stapa. Aman jarabi, sto sam se ismij’o kad je prve zime drva u avliji cjepala. Vik’o sam joj s pendzera - de bona snaho ne pati se… okreni ostro sceri, ne udaraj usicama po cjepki! I bome, sucur Allahu, ne bi zadugo a ona nauci drva cijepati i kojesta drugo sto nikad prije cinila nije. Osunetio sam onog njenog belajsuza Adu, k’o sto sam sunetio i drugu mahalsku muskadiju. Jah…a sta sam samo bureka i japraka kod nje poj’o, pa onih njenih na ruzice pita! Vazda ti je ona dzometna bila, k’o da nije s’ one strane Drine. Moja ju je rahmetli Mejra-hanuma k’o scer rodjenu hajala. Djecu joj je pazila, dok je Senka u “Sardrvanu” sa Asimom ascijala. Hele nejse… snaha nasa, tako bilo, tako i ostalo.
E de sad,  haj’ nek’ kaki hajvan proba nasu Senku na pola rasjeci a da je pri tom ne povrijedi! Il’ nek’ ko god daleko bilo, pokusa u njoj odvojit krv oca joj Branka od krvi matere joj Zade!  Haj’ da vidim tog koji ce to ucinit’ a da se ni jedna kapljica ne prospe! Morel’ to biti!? Morel’ se sjeme od sjemena u insanu odvojiti? Nemere, ja vam to velim jer znam, tako mi dina mog znam, k’o sto znam da ce potoci krvi poteci ovim nasim dunjalukom ako iko pokusa ovu zehru zemlje dijelit’! Et... ja svoje kaza’, a vama bujrum i dalje mirna Bos…na – u starackom kasljuckanju se skoro izgubise zadnje berbine rijeci.
I dok se iz izgovorenog predskazivanja cijedila pomijesana krv sa suzama i smijehom vise od jednog oslikanog zivota i vremena, gledala je Senka kroz prozor, u polusnu slusajuci rijeci starca, utrnulih udova a pogleda prikovanog na bascu u avliji, na latine i kadificu, ponos Ismetov i razlog za dugogodisnje preganjanje sa rahmetli Beganovc’om, Senkinom svekrvom. Znali su se satima nadmudrivati oko toga cija ce basca ljepsa i uredjenija biti.
“ Zamolicu djedu na proljece za malo sjemena od njegovih latina .” - planirala je Senka zaneseno - “Pomjesacu ga sa onim sto ga je rahmetli majka prosle jeseni iz svoje basce sakupila. Kada ih sve zajedno akobogda posijemo, buknuce nase avlije u plamenu narandzasto-crvenih latina i bice to vatromet boja… ma nece ih ljepsih na daleko biti.”
Prenuta hroptecim kasljem okrenu najednom glavu od prozora zagledavsi se u zamagljene oci Ismetove, bezbojne od starosti duboke i blage k’o sto mu je dusa merhametli bila, te uze njegovu suhu i starackim pjegama posutu ruku, prinese je usnama a zatim celu svome, jos jednom spusti poljubac s’ postovanjem na ruku starca, drhtavim sapatom govoreci - Hvala ti djedo... hvala, ziv ti meni i zdrav vazda bio!
Negdje pred aksam razidje se sijelo u Ramizovoj kuci. Sumrak se zaleluja nad mahalom mirisuci na snenu, nocnom rosom ovlazenu zemlju. Nanizase se noci varljivog sna.

U jednoj od takvih noci, Bego Ramizov se i ne sluteci, zauvjek oprostio od svoje carsije. Kasnije se po mahali pricalo kako ga je daidza Smajo, samo njemu znanim vezama prebacio do Beca.
Marke uistinu znaju cuda ciniti.

Elem, u rano proljece ’92. puce puska na toj mrvi zemlje a za njom druga, pa rafal a za njim plotun! Rijeke bosanske zasmrdise na trulez. Zemlja se u sebe urusi gutajuci zive i mrtve. Kosti iznikose.
Zarati se.
....................
-Hej! Jestel’ zivi vi napolju!?- prenu se Senka na Asimov glas, koji je iz proslosti nanovo povrati u stvarnost izbjeglickog zivota.
-Ama… evo nas Asime, djeca zadrijemala vec, vrijeme je za spavanje. Valja nam sutra rano u socijalamt* ici po one krankensajne* (‘bem ti ovaj njemacki, kad da progovorim k’o da kamenje po ustima valjam”) - mislila je Senka u sebi, ne sluteci tada da ce za koju godinu govoriti njemacki skoro bez akcenta. Djeca su ustala, drhteci vec pomalo od svjezine majske noci i krenula u sobu.
-Hajte vi samo, ljubi vas majka, sad cu i ja, samo jos jednu da ispusim. Esma duso, prostri k’o i obicno babi i Adi dusek na pod, a nama krevet razmjesti. Haj’ sad unutra brzo, eto i mene zacas!

Noc, deset sati oglasio je njemacki radio. Do naredne emisije Radio Kelna proteci ce jos jedna noc i jedan dan. Od emisije do emisije, u iscekivanju, proteci ce godine.
Zapalivsi cigaretu, Senka otvori plasticnu kesu na svom krilu vadeci iz nje maleno, njezno klupko tananih niti; svilene kerice rahmetli majke. Presla je rukom njezno po filigranski iskeranoj cipki, sjetivsi se sa koliko ih je ljubavi i strpljenja majka upredala pokazujuci Senki kako se cipka za samiju pravi. Nakon majkine smrti ostale su zapocete kerice koje je snaha naumila dovrsiti jednoga dana.
Sakupljajuci najosnovnije stvari prilikom bijega iz kuce pod najezdom mahnitih arkanovaca, stavila je Senka nehotice u malu putnu torbu sa djecijim stvarima i majkinu kesu sa kerama, u kojoj te noci nenadano nadje i celofan skinut s’kutije od cigareta, ispunjen do pola sicusnim sjemenom latina!

Tog ljeta ‘92. planuli su latini u basci frau Widerman, u ulici Holderweg 11, juzne njemacke pokrajine Baden Wuitenberg, iz sjemena bosanskog.
U sebi su sadrzavali svu car zemlje bistrih rijeka sa svekolikom, vijekovnom sarolikoscu. Onaj ko je htjeo gledati, mogao je dodirujuci njihove barsunaste latice vidjeti i dozivjeti kaledioskop u kojem su se svjetovi preklapali i jedan u drugi stapali, kao noc sa danom ili san sa javom, kao danas i juce sa dobrom i zlom, kao mrznja s’ ljubavlju ovozemaljskom.
Ko je bar na tren oslusnuti zelio, mogao je cuti gdje se u pozadini seretskog prepiranja dva stara bastovana preplice sjetni zvuk ilahija i kasida mevludskih sa ceznjom i sevdahom iskonskim. Ne bi mu bilo tesko u san utonuti opijen mirisima karanfilica i tamjana, bosiljka i smreke a iz snivanja ga ne bi probudio ni ezan sa djamijske munare ni crkvena zvona najveceg zvonika. Ni huk drinskih brzaka mu san remetio ne bi, ni plac djeteta u komsije, nit’ cerekanje carsijskih jalijasa. Nista ga iz juce u danas povratiti ne bi moglo tako lako i bolno, do mozda tek prisjecanje na krik ocajnika dok u nebo vristi: “Geneeraaleee… jebem ti majkuuu!”

socialamt* - socijalna ustanova
krankenschein* - potvrda za lijecenje

29.04.2008.

Kasandrin krik


Moć punog mjeseca

Ponijeće te želja uz pjesmu grlenu
van svog horizonta oko da protegneš.
Zakovanog pogleda na odsjaj u tami
poželjet ćeš umom svjetlost da dosegneš
u noći kad bljesne Lune veličina.
Eho iz daleka opit će te snenu
i žednu riječi umilnoga zvuka.
Ponijet će te zanos, zatvorit ćeš oči
zatirući tragove na nemoći muka.
Urušena s nadom, spoznat ćes istinu,
riječ je riječi isto što čovjek čovjeku,
čas razdorna bura, čas odmora luka!

Al' i to ce proći, od pramajke kćeri,
jer rijekom vremena sve mora proteći .
Luna će ti ponekad, kao i te noći,
uljuljanu u san, vjetrom nanijeti
zavodljivu pjesmu muza i sirena.
Okrenut ćeš glavu, čula nezavarana,
predajući nepovratu zvuke koji mame
neku novu dušu u zamku skrivenu.

06.04.2008.

Godine te i te...

Citam danas prijatelja svog i njegov upis na jednom forumu gdje kaže:
"Je li NAŠA STRANKA i naša stranka? Tanovićevev Oskar na Ničiju zemlju mogao bi biti ključ do Naše zemlje, ukoliko korektno shvatimo iskren napor ovog velikana da pomogne Bosni i Hercegovini, ovaj put političkim angažmanom. Glasam za Našu stranku!"

Aferim, Zaime, dobri, imas i moj glas pride! Van torova, izmima omeđenih, nek ide!

Elem, prepoznajući  n a d u  sjetih se jednog od svojih ranijih upisa, ko zna gdje i kojim povodom izrečen, potražih ga u arhivi svojih, ponoćnih mudrovanja i nuto, k'o naručen mi dođe pri nastojanju iskazati ono što mi je, ovim povodom na umu!

Godine te i te!

Težak al ipak, lijep i neponovljiv dan... zaključujem sviješću tipične vage u smiraj ovog dana, godine ove i ove, dok se terra mater, ćudljiva kako to već zna biti vremešna matrona, u svom beskonačnom rotiranju oko same sebe, približava trenutku gdje se juče, danas i sutra, jedno drugom suprostavljaju, naizgled se poništavajuci međusobno, u težnji ka jedinstvu sila svjetla i mraka.
Kaledioskop slika i kakofonija glasova... mješaju se i preplicu... milenijum prošli odzvanja ehom!

"I have a dream...!"
"Ich bin ein Berliner!"

Jan Palah!
Skoplje!

Kažu da je dana tog i tog, godine te i te, najveći muzički hit u svijetu bio - Cliff Richard & The Shadows - "The Next Time - Bachelor Boy".
Ne sjećam se svega, a nije ni bitno, sve dok pamtim One, od mnogih, koji su imali San.

Utopija - reći će neko! A zašto ne, nada?!

Nešto kasnije, godine one i one, sjećam se dobro, pjevalo se, "izlomljenog" jezika...

Those were the days my friend
We thought they'd never end

We'd sing and dance forever and a day
We'd live the life we choose

We'd fight and never lose
For we were young and sure to have our way.

La la la la...
...................  

Jah... nakon toga, pred samo sklapanje umornih veđa, baš kao i sada, pred očima mi zalelujaše, ko zna od kuda i čije, sročene misli: 

"Neki posmatraju svijet onakakv kakav je i pitaju: Zašto?
Ja ga posmatram onakvim kakav bi mogao biti i pitam: Zašto ne?"

Lako ti jutro, mahalo....

 

 

30.03.2008.

Mimoze

Uzeli su nam grad,
ali još vise sebi.
Jer oni ne znaju da citaju
poruke s otpalog lisca
oni ne mogu da vide
visove snova u vodi,
oni ne znaju da ulice
 imaju i staze kroz srca.

Ismet Bekric

 


             On je volio djecu i nju, dok je ona voljela ponajvise sebe i djecu, a njega tek ponekad.
Bio je zanesenjak i sanjar, djeleci osjecajnost uz razumijevanje skoro sa svima, za razliku od nje koja je bila cinik i realista sa sve izrazenijim nezadovoljstvom u odnosu na njega i zivot koji su imali. Ona je bila centar svog svijeta, a on se vrtio oko nje i djece njihove, rijetko kad stidljivo zavirujuci u sebe samog, svoje snove i mastanja.
Imao je svog ljubimca, malenu i kako je on u sali znao reci, pozlacenu ribicu u minijaturnom, okruglom akvarijumu, u koji je, nastojeci uciniti ga ljepsim, stavio sitan sljunak i kamene oblutke donesene sa drinske obale, a na njih pazljivo poredjao plasticne alge, kupljene prilikom zadnje nabavke Levis-ki u Trstu.
Ponekad, nakon par popijenih piva, imao je obicaj okrenuti se svojoj ribici, kruzeci njezno kaziprstom umocenim u pivo po ivici akvarijuma. Pri tome bi mrmljao nesto za sebe, dok bi ga riba priljubljena uz sami stakleni zid posmatrala otvarajuci usta, preokupirana prije svojom ravnodusnoscu nego njegovim pokretima. Cinilo mu se kao da ga i ona bezobrazno ignorise, no to mu nije smetalo da i nju voli na neki nacin.
U takvim trenutcima ribica i on su imali vise zajednickog od samo mutno-staklastog pogleda. Vrtili su se u krug, svako u svom ogradjenom svijetu, nesvjesni vremena i prostora u kojem se nalaze.
On je vodjen svojim sanjarenjem jos imao nade u neku promjenu, a riba... ko zna?
U proljece, da bi povecao kucni budzet zapocinjao je tezgariti po pijaci i carsiji, cesto uzimajuci bolovanje  ili neplaceno odsustvo u fabrici, zanoseci se mislju da ce sa turskom i italijanskom robom zaraditi dovoljno novca ne bi li konacno njoj i djeci pruzio nesto ljepsi zivot. Ona je odavno vec svaki njihov razgovor zapocinjala i zavrsavala optuzbama na njegov racun zbog neispunjeniho obecanja, koje je on prihvatao dobrocudnim klimanjem glave uz osmjeh odobravanja.

- U pravu si… al’ vjeruj mi… bice bolje jednoga dana, akobogda.

Za sebe je potajno prizeljkivao vozacku dozvolu i bilo kakvo auto, samo nek se kotrlja ne bi li kako po robu do u Mostar otici mogao. Carsijski taksisti
su do sada na tim hercegovackim turama dobre novce zaradili. Nije on imao protiv toga nista, daleko bilo – ta ne bi on ljudima hljeb iz ruku otimao - samo,  zelio je biti samostalniji i konacno  za upravljac svojih kola sjesti. Zelja ga je znala proganjati danima i nocima ali je strah od polaganja vozackog ispita bio jaci. Ona mu se smijala zbog toga ali je on uprkos podsmjehu nije prestajao voljeti.
Iz Mostara bi se vracao natovaren gajbama mladog luka i buketima mimoza. Kupovao bi robu na veliko, preprodajuci je prvom ko bi mu na pijaci ponudio dinar ili dva vise od kupovne cijene, dok bi mimoze izlagao na tezgi od prevrnutih gajbi, postavljajuci ih kod Zeinilove slasticarne.

Tih prvih, toplih martovskih dana, zablistala bi nasa carsija bas kao kakva udavaca bojom starog zlata, okicena niskama sorvana i djerdana izvadjenim iz sehare, da bi poslije duge, snijegom zaogrnute zime, odahnula sa olaksanjem upijajuci u sebe raskosni, svjezi miris Jadrana, joda i soli, oliandera i cempresa, slatkog “Proseka” i varljive bevande uz zvuke pjenusavih talasa i zanosnih mandolina. Zivnule bi ulice, na kojima bi se pod stidljivim martovskim suncem presijavali grozdovi mimoza na improvizovanim standovima duz glavne ulice.  Zbog te ljepote i mirisnog cilibara, on je zavolio mimoze a svoj grad jos i vise.

Za one koji su ga u rano proljece ‘92. odveli na saslusanje sa stotinama drugih nesretnika, to nije igralo nikakvu ulogu. Trgali su ih iz gradskih i seoskih domova, sa asvalta i oranica, otimali im ulice i mahalske sokake, skrnavili bogomolje i prijateljstva za koja se do juce u vatru islo, pretvarajuci stadione i poljane u polazista odakle se kretalo sa imenom i vjerom kao vazecom kartom na putu u bestraga.
Ali za Boga milog, ko bi se tome nadao - cudio bi se on u nevjerici?! Pa on je tako volio svog jarana Iliju, onog istog sa kojim je od kad za sebe zna pikao loptu na drinskom mejdanu, podijelio svasta nesto, pa i prvu cigaretu. Ukrao ju je od babe svoga, nacevsi crveno paklo njegove omiljene “Jugoslavije”. Bila je ljuta ta “Jugoslavija”, vrag je odnio. Skocila mu je na nos za sva vremena. Zbog nje je dobro upamtio miris zovine grane i to ne samo po serbetu od njezina cvijeta. Babo je imao tesku narav, a grana kao guja tanka, piskala je ostavljajuci krvavi trag po njegovoj straznjici.
Jaran je, kao i uvjek, i ovoga puta prosao bez batina. Mati ga ni takla nije a otac mu je iz Linza porucio nek’ se kani balija i belaja.
Ipak, on je i nadalje sa jaranom dijelio sve sto mu je drago bilo, od rukom izdeljanih drvenih igracaka do tajni o prvom brijanju i osmjehu one male Lejle iz Bair-mahale, prvomajske uranke i logorske vatre, svoje Bajrame i njegove Uskrse… ma podijelio bi i sebe sa njim, da se to ikako moglo.
Samo…cudna ti je narav ljudska! Izgleda da Ilija i nije bio jaro od prave, jer da jeste ne bi bez rijeci posmatrao kako ga domace i prekodrinske fukare uz psovke, pljuvanje i udarce kao stoku guraju u kamion sa ostalim komsijama iz mahale.
Ni da progovori dok pogled krije, a koliko juce s’ njim je on svoju zadnju turu do Mostara obavio! I prije su isli vise puta. Placao bi mu njemackim markama, casno i posteno, ostavljajuci uz to svaki put u gepeku gajbu mladog luka i poveliki buket mimoza, za zenu jaranovu.
Cesto bi se on svega toga sjetio izmedju ostalog kasnije, za vrijeme svog dvogodisnjeg zatocenistva u logoru pa i nakon razmjene zarobljenika i mucnih pregovora  koji su prethodili. I koliko god da se trudio, nikako mu u glavu nije islo saznanje da ga je iz logorskog beznadja izvukao niko drugi vec “jaro” Ilija. Sudbina… sta li, a moze biti da je i stid "jaranov"- pitao se on kasnije, ispunjavajuci formular Medjunarodnog Crvenog krsta, preko kojeg se namjeravao pridruziti svojoj, vec ranije izbjegloj porodici u Njemackoj?! -Sta god da je, zalud mu je. Daleko mu kuca od moje bila za sva vremena.

Put ka zapadu je presao u kombiju sabacke registracije, bez prozora i sjedista, u drustvu jos dvije izbjeglicke familije. Vozio ih je Rom iz Macve, nakupac i prevoznik po potrebi. Unutrasnjost kombija je gusila tjeskobom, zadahom djecije mokrace, uzegle svinjske masti, znoja, straha ljudskog i… mimoza!
Sudbina, opet! Ne, vec marke njemacke!
Dani mimoza su i dalje tekli! Tog marta ‘94. neki drugi gradovi  su se njome kitili… miscem mirisali, zivjeli...! Njegov grad nije vise ni postojao, ne onaj kojeg je on pamtio.
Pokusavao je da se ne sjeca, da ne misli i ne dise.

Onakav kakav je po naravi oduvijek bio, zadrzao je ipak svoju dobrodusnost i dalje, ponevsi je tek malo okrnjenu nakon pet godina izbjeglistva u Njemackoj, cak preko velike bare, sve do Amerike gdje je u ljeto ‘99. stigao sa porodicom, obecavsi svima novi pocetak, bolji zivot, sigurnost i mir. Istocna obala ih je docekala vrelinom agustovskog dana i zagusljujucom sparinom koju je donekle ublazavao rashladni uredjaj u njujorskom hotelu, gdje su trebali prenociti do sledeceg leta. Od umora u dusi i tijelu bila je veca samo neizvjesnost pracena strahom od nepoznatog. Jedina sigurnost nalazila se u velikoj, plasticnoj kesi IOM-a*  sa svim licnim podatcima i brojevima kao ulaznicom za novi zivot. A zatim hotelska soba, sa ukusom uredjeni dnevni boravak, na sredini mali sto i na njemu vaza sa cvijecem. Mimoze!
Poznati, omamljujuci miris, njene suze, zagrljaj u grcu i njegov glas – Bice dobro akobogda!
I zaista, krenulo je na bolje. Posao za njega i nju u istoj firmi, za djecu skola, udoban a jeftin stan u “projektu”, kurs engleskog jezika, konacno polozen vozacki ispit i vec poslije nekoliko mjeseci sopstvena kola! Istina, velfer* ga je dobro pogurao, te je on poceo voljeti cak i ovu, od njegovog neba, daleku obalu. Nije sala - sopstveno auto!
Onoga dana kad je prvi put htio svojim “Fordom” otici na posao, odvezao se prvo do najvece cvjecare, izabrao najljepsi buket iz Italije uvezenih mimoza a zatim ga njezno i sa sjetom u ocima stavio u kola. Vratio se kuci, sacekao nju da se spremi, otvorio joj ponosno vrata od kola pruzajuci joj buket. - Znas curo moja… jednom je moralo i nama krenuti.
Tog je dana takodje, vazduh u pogonu fabrike plastike bio mnogo laksi za disanje, prasina im nije kao obicno smetala, radili su zustro, izmjenjujuci preko masina obecavajuce poglede u iscekivanju noci. On je volio nju jos vise, ona je polako ucila kako je lijepo voljeti i njega.
Iznenada, u jednom momentu zanosa, ucinilo mu se da na trenutak osjeca sladunjavost mimoza u nosnicama, sa svim onim mirisima daleke, drage obale.
U grudima ga je nesto presjeklo od silne nevjerice i ceznje, lijeva mu je ruka ostala u nedovrsenom pokretu, dok je desnom neuspjesno trgao zastitnu masku sa lica. Koljena su mu zaklecala, noge ga izdale, pao je na pod uzalud pokusavajuci da u padu uhvati njen pogled na drugoj strani hale.
Nije je mogao ugledati, te se nemocno prepustio kaledioskopu slika iz svog cetrdesetdvogodisnjeg zivota. U sekundi se odigralo sve od pocetka, cak i sitni, odavno zaboravljeni detalji iz najranijeg djetinjstva su se jasno pojavili. Sjecanja su navirala sudarajuci se nekontrolisano. Njemu je sve to bilo prebrzo, umaralo ga je. Zatvorio je oci vidjevsi sebe u kozi one njegove zlacane ribice iz proslosti, dok se koprcala na tepihu dnevne sobe, grabeci za vazduh u lokvi vode i izgazenih, njegovom krvlju poprskanih cvjetova mimoza iz cijih se latica vio dim neugasenih opusaka pijanih arkanovaca. Smrdilo je na trulez.
Potonuo je.
Mozda je prosla i vjecnost dok je u njegovu svijest iz velike daljine stigao isprekidani zvuk medicinskih aparata na koje je bio prikljucen. Osjetio je nju kraj sebe kroz toplinu njene ruke na svojoj. Pogledao ju je s ljubavlju poluotvorenim ocima, sapcuci otecenog jezika - Bice dobro… akobogda.
Slagao je.

                                                                  

IOM* - International Organization for Migration
Public Welfare*- socialna ustanova

28.03.2008.

Momenti

Od glasa i dodira
oslobodjena,
u pocinke i svitanja
utopljena, pitam se:
Zar ih je proteklo toliko, vec?

I dok mi ponekad,
u vecerima poput ove,
ustajali miris
neprolaznosti prasine
zakovitla sjecanja,
zaticem sebe gdje opet,
kao list,
pod naletom vjetrova juznih,
zatreperim.
Lancima zagrljaja, 
davno proslih sezona,
na momente,
zarobljena.

22.03.2008.

Deja vu



U okovima smo
zloćudnog vremena.
Harlekini se pozivaju
na ozbiljnost.

Besramno.

Grimase na iskeženom
licu pajaca ubijaju
želju za smijehom.
Krajevi usana na dolje vuku.

U beskraju ispucalih,
jalovih ledina,
trag žaljenja je duboka brazda.

Predaleki su horizonti
za poglede nenadanja.


Ne vjerujes?!

 

22.08.2007.

Vaganje

Ima li rijec svoju dimenziju?

Sa cime je odmjeriti i kako joj vrijednost procjeniti?
Ako zatvorim oci i nasumice, na prvi tas pod rukom stavim rijec svoju, a na onaj do njega, jednu tudju, u prvi tren naizgled krupniju i od moga vecim ispunjenu strahom, 
te s njime, prividno mocniju, hocu li kada otvorim oci uistinu znati koja je mjera izgovorenih rijeci?

Ima li svoja rijec dimenziju?



Izmedju redova
<< 05/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

A šta reći, što rečeno nije?

Linkovi

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
19884

Powered by Blogger.ba